EPHRAIM KISHON, KOD KUĆE JE NAJGORE, OBITELJSKE PRIČE, HENA COM, ZAGREB, 1998.

Na sliku i priliku

(str. 13.) „Najbolja supruga odlučila je donijeti Rafija na svijet usred noći, tako da sam morao čekati sve do jutra da bih ga mogao vidjeti. Doktor mi je savjetovao da svakako prvi put dođem sam. Stoga nisam poveo nikoga osim svoju majku jer ona je dakako moja majka, a za ravnotežu poveo sam i ženine roditelje jer, na kraju krajeva, i njima se rodio unuk. Nisam mogao izostaviti ni tetku Ilku ni ujaka Jakova jer bi se inače strašno uvrijedili, a ni Zieglerove koji su već poslali prekrasan dar: bijele pletene cipelice, isto takvu kapicu i najljepše hlačice na svijetu, plave poput neba.“
Zašto je nužno ograničiti broj posjetilaca novorođenom djetetu?

Koje su moguće neželjene posljedice nepoštivanja kućnog reda rodilišta vezanog uz posjet novorođenčetu?

Sretna Nova godina!

(str. 17.) „Podsjetio sam je kako smo obećali Tibiju da ćemo stići najkasnije do deset sati, na što mi žena odgovori da svaki domaćin, ona to pouzdano zna, računa sa petnaest minuta zakašnjenja, a još petnaestak minuta više ne može biti naodmet. Ionako su sve proslave, pogotovo novogodišnje, u početku dosadne i ljudima treba vremena da se malo zagriju.“ (…)

(str. 18.) „Već je deset sati“, usudih se primijetiti. Zakasnit ćemo.“ (…)

(str. 19) „ (…) ‘Gotova sam za deset minuta.’

Dvanaest je sati. Nova je godina. Odjekuju zvona. Laku noć. Gasim svjetiljku i tonem u san.“
Zamislimo kako je kad se satima čeka na neku osobu ne bi li se spremila za izlazak.

Što domaćini misle o uzvanicima koji ne poštuju dogovor i dođu u posjet s velikim zakašnjenjem?

Latifa od uroka

(str. 24.) „Latifa je izjavila kako samo najveći luđak može doći na pomisao da pere prozore u petak, kad svaki normalan čovjek zna da to sigurno znači požar u kući.“

(str. 25.) „Posve je razumljivo da smo mi platili njoj, i da su prozori ostali neoprani.“

Kako djelovati na osobe, koje učestalo izbjegavaju svoje obveze, kako bi promijenile svoje ponašanje i bez izvlačenja izvršavale svoja zaduženja?

A la recherche du temps perdu (U traganju za izgubljenim vremenom)

(str. 40.) „’Uvijek je želio studirati arhitekturu.’

‘Ne budi smiješan’, odvratih mu. Klačko i arhitektura! Kladim se da nije u stanju povući ni dvije ravne crte!’

Moja je primjedba izazvala buru smijeha, što mi je vratilo samopouzdanje.“

Zašto se društvo često zabavlja ismijavajući odsutne osobe? Koji razlozi leže u takvom načinu zabave? Postoji li izraz za izrugivanje i omalovažavanje osobe, njoj iza leđa?

Pakao zvani kakao

(str. 50.) „’Zamislite, sve je popio!’

‘Nije moguće?’ povikasmo u jedan glas. Kako ti je to uspjelo?’

‘Predložio sam mu da prevarimo tatu.’

‘Kako to da prevarite tatu?’

‘Pa lijepo! Rekao sam mu da ispije cijelu šalicu, da ćemo je tada napuniti vodom a tati ćemo kazati kako Amir opet nije htio popiti ni gutljaja. Ti ćeš se naljutiti i zaprijetiti da ćeš sam popiti kakao, a zatim ćeš otkriti da si nasjeo.’ “
Može li, i u dobroj namjeri, poticanje na laganje roditeljima poljuljati njihov autoritet? Zašto djecu veseli kad im se pruži prilika prevariti roditelje?

Lutke na uzici

(str. 87.) „Tu Renana dosta glasno zapjeva pjesmicu o tri mala miša. Gledaoci se uskomešaše. Neki su čak dobacivali vrlo nepristojne primjedbe o nedoraslim roditeljima koji zaostalu djecu vode u kazalište.“

Treba li prije odlaska u kazalište uputiti djecu kako se tamo valja ponašati?

Je li preporučljivo povesti u kazalište posve malu djecu, čije se neprimjerene reakcije ne mogu kontrolirati?

Vrtuljak

(str. 97.) „Stara izreka kaže. ljepše je davati nego uzimati. Tako i mi, kad god se u kući nađe neka nepotrebna stvar, kažemo: to može poslužiti kao krasan dar. Imamo, štoviše, cijeli magazin pripremljenih darova, uredno složenih i razvrstanih.“

Je li pristojno, kao nov za određenu prigodu nabavljen, darovati darovani predmet? Ima li situacija kad proslijedimo darovani predmet?

Za kim suđe zvoni

(str. 99) „(…) sam pred blagdan Seder predložio ženi da pozovemo naše drage prijatelje Samsona i Dworu na večeru. (…) ‘Doista?’ ledeno primijeti najbolja supruga na svijetu. ‘Bilo bi još ljepše kad bi oni nas pozvali. Ne pada mi ni na um da pripravljam gozbu pa da zatim satima perem i pospremam za gostima. Nego, ti radije pođi k njima i reci im da bismo ih mi rado pozvali, ali da nažalost ne možemo jer… čekaj da razmislim… jer da nam se pećnica pokvarila, ili… još bolje… da se slomilo dugme kojim se uključuje struja i da će ga tek za desetak dana moći popraviti, te da zato oni moraju pozvati nas…’ “

O kojoj se našoj osobini radi kad se sami nekome nametnemo kao gosti, kako bismo izbjegli pozvati te ljude k sebi jer nam se ne da za njih kuhati i pospremati? Je li čast i radost ugostiti prijatelje, ako ih zaista volimo?

Kikiriki s grožđicama

(str. 108.-109.) „Već sam spomenuo da od jutra nismoništa jeli. Zato sada nismo mogli prestati jesti. U meni je nestalo i posljednjeg traga samokontrole. Trpao sam u usta sve što mi je bilo nadohvat ruke. Slani su mi štapii toliko hrskali u ustima da sam gotovo oglušio. Pomalo mi se vrtjelo u glavi. Nije ni čudo jer, kad se sve zbroji, imao sam u želucu oko dvije kile kikirikija, pola maslinovog drveta i ocean pun soli. (…) Kad bih pogledao opustošene zdjele, gotovo bi mi pozlilo. Imao sam osjećaj da ću se raspuknuti.“

Kakav će dojam na domaćine ostaviti proždrljivi i nezasitni gosti?

Ulijepi bližnjega svoga

(str. 121.) „(…) djeca kupuju slikovnice samo ako mogu sama u njih ulijepiti sličice (…). Rezultat tog otkrića je album od četrdeset i šest stranica Čuda svijeta. Na svakoj ima mjesta za devet naljepnica u boji, koje možete kupiti na uglu kod gospođe Frisch. (…) Glavni trik ove nove odgojne metode jest u tome što kod gospođe Frisch možete kupiti naljepnice samo u zatvorenoj omotnici tako da dijete, prije nego što nađe lava koji mu nedostaje u albumu, mora kupiti svu silu drugih mačaka – u vreći. To je, naravno, prava katastrofa za kućni budžet, ali s druge strane, razmjenjivanjem naljepnica dijete razvija zdrav smisao za kasnije burzovne transakcije.“

Čemu služi novac? Na što valja misliti kad se troši novac? Je li poželjno djecu naučiti kako se oprezno troši novac?

ZLATKO KRILIĆ, ZABRANJENA VRATA, ZAGREB, ALFA, 2010.

(str. 7.) „’Ne moraš kuhati, pa stari ti daje dovoljno love da jedeš gdje hoćeš, a ti…’ “

Razmislimo o tome zašto novac nije dovoljan za pravilan rast i razvoj djeteta.

(str. 18.) „’Denis, dakle! Taj mi tip nikada neće oprostiti kruh i limunadu (…) Puškicu koju sam mu namjestio kad je došao. Pa to je tradicija, znaš i sam.’ “

Hoće li izmišljena opravdanja za učinjene neumjesne šale izbrisati osjećaj krivnje kod počinitelja i nelagodu povrijeđene osobe?

(str. 25.) „’Nisi mu valjda… htio sam reći ‘minirao krevet’ “, ali me prekinuo strahovit tresak i tarzansko-samrtnički vrisak iz jedne od soba. Bilo mi je jasno što se dogodilo i tko je to napravio. Marko se valjao od smijeha.“

Koje su moguće neželjene, ponekad i kobne, posljedice grubih „šala“ kad se izvode s ciljem izrugivanja neke osobe?

(str. 27.) „’Noćas će netko provozati bicikl’, ponovio sam za njim.“

O čemu ne razmišljaju oni, koji planiraju osvetničke akcije?

(str. 28.) „Još mjesec dana pa ću moći srijedom sjediti u polumraku kina a uz mene će, možda, biti Sanja. Sve češće sam mislio na nju, a začudo nisam osjećao da to možda nije fer prema Ireni. Prema Ireni koju volim i koja mi je redovito dolazila u posjet.“

Je li zaljubljenost u dvije osobe put ka pravoj ljubavi?

(str. 30.) „ ‘(…) ja sutra stvarno idem na taj tulac. Moram ići, moram za inat Denisu, bolnici, i cijeloj bolesti. Svima ću pokazati slike u nedjelju.’ “

Razmislimo o prilikama u kojima su prkos i inat korisni, a u kojima su štetni.

(str. 33.) „’Pa, otkriješ mu nožne prste i onda mu između palca i onog drugog uguraš toaletni papir i zapališ. Onda mu to dogori do prstiju i on u snu počne voziti bicikl, da ugasi papir. Je l’ tako?’ “

Imaju li imalo sućuti osobe koje smišljaju i pripremaju tako bolnu i opasnu osvetu?

(str. 36.) „Sestru Gertrudu svi su zvali sestra Gestapo. Gestapo je radila na dječjem odjelu, kat ispod nas. Naravno, na dječjem odjelu bilo je mnogo teže raditi nego na odjelu za mladež, jer su djeca u bolnici cendrava, a osim toga mogućnost napredovanja do mjesta glavne sestre bila je manja. Sestra Gertruda vjerovala je da je upravo to idealno mjesto za nju i zbog toga se na sve moguće načine pokušavala domoći našeg odjela. To je kanila postići dokazujući ostalim sestrama kako su nesposobne za rad, a osobito za rad s mladeži. Svaku je priliku iskorištavala da dođe na naš odjel i ‘skrene pozornost’ na nepravilnosti u radu sestara i nedisciplinu bolesnika.“

Što se može zaključiti o osobi koja želi napredovati u poslu ne vlastitim uspjesima u radu, već omalovažavanjem ostalih zaposlenika?

(str. 51.) „Kružio sam pogledom po sobi glavnog direktora. Ništa posebno. Pažnju mi je privukao samo poster na zidu. Prikazivao je potpuno uništena pluća i potpuno zdrava pluća, a ispod toga je pisalo ‘Kad ste posljednji put bili na TBC kontroli?’ “

Koje su posljedice nebrige o vlastitu zdravlju, posebno kad vrebaju ovisnosti o cigaretama i alkoholu.

(str. 53.) „’Nije strašno’, rekao je, sad već miran. ‘Oprosti što sam vikao. Živciram se kad vidim kako se vi mladi ne čuvate, kao da će vam zdravlje vječno trajati.’ “

Što se gubi s izgubljenim zdravljem?

(str.70.) „’Hvala ti’, prošaptala je, ‘spasio si me. Da nije bilo tebe, poludjela bih od straha. Toliko su gluposti napričali o toj bronhoskopiji. Hvala ti još jednom.’ “

Zašto neki uživaju pričati o groznim doživljajima iz liječničke ordinacije, osobito onima koji se spremaju liječniku?

(str. 74.) „Vidiš da me ne slušaš, to ti pričam već pet minuta. (…) Sad zapni, ovdje imaš vremena, nemoj kao do sada uludo rasipati dane. Zapni i uči. Već je krajnji trenutak da počneš razmišljati o svojoj budućnosti. Vidiš kamo te je doveo taj tvoj način života, ali sve se to još može nadoknaditi…“

Jesu li roditeljski savjeti korisni, unatoč tome što se ponekad čine dosadnima te ih nerado slušamo?

(str. 74.) „Tako su uzduž jedni drugima lagali, pretvarali se i glumili da je to bilo upravo nevjerojatno. Dugi je čak rekao: ‘Čuj, Dado, daj molim te budi prijatelj i, kad već ideš na čagu ili u kino, povedi Renatu. Nema smisla da izlazi sama.’ “

U kojim smo prilikama skloni jedni pred drugima glumiti i pribjegavati neiskrenosti?

(str. 75.) „ (…) bi došao gospodin otac, a on bi otišao kada bi došla Irena. Ako već nije volio Irenu, a nije ju volio kao ni jednu moju djevojku, barem je bio fer i odlazio je da ne smeta. Nije mi nikada rekao ni za jednu prijateljicu ili djevojku da je ne voli, ali ja sam to vidio. Mislim da su vidjele i one iako sam pokušavao prikriti. Nikada nisam o tome s njim razgovarao, na kraju krajeva, on i ja smo i inače rijetko razgovarali. Samo bi ponekad on govorio.“

Što osjeća dijete kad roditelji rijetko razgovaraju s njim i ne vole njegove prijatelje?

(str. 79.) „’Tebi je drago što te Renata ostavila?’ ‘Nije ni najmanje.’ ‘Kako onda možeš biti tako mrtav-hladan?’ ‘Što da napravim? Da urlam? Da se ljutim? Da ih istučem? Ona sama odlučuje s kim će biti i koliko će biti. Na kraju krajeva, ona se isto toliko može ljutiti na mene zbog Lidije, da zna, ali ne zna, jer je ne želim povrijediti, kao ni ona mene.’ “

Koji je prihvatljiv način prekida prijateljstva i sličnih veza?

(str. 97.) „Poslije sastanka doktor je došao u našu sobu. Glumio je da se ljuti, iako mu se to ne da. ‘Ti’, rekao je Dugom, ‘ako ti zdravlje nije važno, možeš odmah tražiti otpusnicu i otići kući, nemoj tu izazivati nered i ostalim bolesnicima uskraćivati mir koji im treba. Tuberkuloza zahtijeva mirovanje. Ako se što slično ponovi, da znaš, ići ćeš na disciplinski. Morat ćeš prijeći u jednu od običnih bolnica, vidjet ćeš kako je biti u sobi s bolesnicima na kojima se vidi koliko su bolesni, ti ne shvaćaš da ste vi ovdje u povlaštenom položaju. Ovo je bolnica za mladež, bolnica u kojoj imate poseban tretman, a ti to ne znaš cijeniti. Disciplinski ćemo te izbaciti.’ “

Zašto je zahvalnost poželjan osjećaj prema ustanovi koja brine o našoj dobrobiti, također pridržavanje kućnog reda i disciplina?

(str. 98.) „’Žestok si. Dobro, da se dogovorimo, ja znam da je u vašim godinama teško mirovati, mjesecima biti na jednom mjestu, i još prva dva mjeseca isključivo u krevetu, ali obuzdaj se.’ “

Kako je moguće svjesno kontrolirati vlastito ponašanje i koje su posljedice nedostatka samokontrole?

(str. 108.) „’Dečki, shvaćam ja vas, uvijek su muški bili takvi, nego su se ženske pokvarile. (…) Ne drže do sebe, do svoje djevojačke časti. (…) Kako se može reći da drži do sebe kad ima dečka, i zna da ti imaš djevojku, a ipak hoda s tobom?’ “

Što znači držati do svoje časti?

(str. 133.) „’Obećao sam vam ispuniti tri želje.’ ‘Obećao si da ćeš mi, kao dobra vila ili kao zlatna ribica, (…) ispuniti tri želje. Hoću da mi ih ispuniš prije nego što odeš.’ “

Zašto je važno ispuniti dato obećanje i držati do svoje riječi?

SANJA PILIĆ, MRVICE IZ DNEVNOG BORAVKA, ALFA, ZAGREB, 2007.

(str. 5. ) „ Džozef me ugurao u kupaonicu. Dzozef je moj tata i danas je četvrtak, dan odgajanja. To znači da moram redovito prati ruke i govoriti hvala. Nedjeljom je dan neodgajanja, onda me starci puštaju na miru.“

Razmislimo o obitelji u kojoj dijete usvoja temeljne higijenske navike i navike uljuđenoga ponašanja.

U kojem je smislu nedjelja dan neodgajanja?

(str.6.) „Mama Jaca mi je napravila sendvič kao da idem na izlet. Rekao sam hvala i dobio pusu u čelo. Bio sam sretan.“

Razmislimo o ljubavi, koja obasjava obiteljski dom, brizi, nježnosti, strpljenju uz koje djeca odrastaju kao sretne osobe.

(str.6.) „Dotada je moj prijatelj Juraj pritiskao zvono kao lud. To je njegov običaj. Beskonačna zvonjava u rane jutarnje sate dok Hebrangovom prolaze polurazbuđeni Homo sapiensi.“

Razmislimo o situacijama u kojima nismo dovoljno obazrivi prema ljudima oko sebe.

Kako bismo se osjećali u sličnoj situaciji?

(str. 7.) „’Hej, mali, koga tražiš?’ zaustavljali su me. Hrabro sam kročio naprijed? ‘Ja bih htio biti novinar,’ bila je moja prva značajna rečenica kad sam ušao u Redakciju. (…) Jedna uglađena teta pogladila me po obrazu i rekla da je podsjećam na njezina sinčića. Druga uglađena teta posjela me na stolac (…)“

Razmislimo o važnosti hrabrosti i odlučnosti u ostvarivanju vlastita cilja i susretu s dobronamjernim i uglađenim osobama koje su nam spremne pružiti podršku.

Kako se osjećamo u društvu susretljivih i dobronamjernih osoba?

(str. 8.) „Operi ruke,“ mama je vikala dok sam još stajao na vratima. „Kolera i kuga haraju Europom.“

Razmislimo o strpljenju roditelja koji bezbroj puta djeci ponavljaju upozorenja kako bi usvojila poželjne navike.

(str. 8.) „(…) morat ću se baviti pisanjem i zarađivati. Mama i Džozef će biti osupnuti kad im ispričam što sam odlučio. Ili oplahnuti? Možda će biti mahniti? Još ne kužim sasvim taj naš hrvatski jezik. Pa neke riječi krivo upotrijebim. Uglavnom, znam da moramo jedni drugima pomagati. To bi bila poanta. (Ili plazma?)“

Razmislimo o riječima koje svakodnevno koristimo, a da nismo posve sigurni što one zaista znače.

Koji je način obogaćivanja vlastita rječnika? Je li čitanje književnih djela poželjan i preporučljiv način učenja nepoznatih riječi? Zašto je važno bogatiti svoj rječnik? Čitajući lektiru provjerimo li značenje nepoznatih izraza u Rječniku hrvatskoga jezika ili Rječniku stranih riječi?

(str. 9.) „Marina je šiške posprejala ljubičastom bojom. Ona ide u umjetničku školu i misli da joj je sve dopušteno. (…)“

Razmislimo o odgovarajućoj odjeći i osobnom izgledu za školu i druge prilike.

(str.9) „’Nije mi jasno, Džozo, zašto se ljudi toliko uzrujavaju’, rekla je mama nakon ‘jezikove juhe’.“

Razmislimo o pretjeranoj uzrujanosti izazvanoj beznačajnim situacijama.

Moramo li se uzrujavati zbog sitnica?

(str. 11.) „’Ja vam, gospođo moja, obožavam peseke. Peseki su cukreni i najbolji su nam prijatelji. Tko kaže da bi moj Bullić nekoga ugriznuo? Pa on je dobro odgojen (…) ‘Peseki su više nego ljudi, ne?’ “

Razmislimo o kućnim ljubimcima za koje smo sigurni kako neće nikoga ugristi, a onda se, začudo, dogodi suprotno.

(str. 11.-12.) „Bojler se pokvario! (…) Džozo joj je prišao i zagrlio je. ‘Svemu dođe kraj’, namignuo je, ‘Jedino je beskrajna inteligencija vječna…’ (…) Džozica je kolutao očima i zijevao. Tapšao je mamu po ramenima kao da je ona prijatelj s malog nogometa.“

Razmislimo o međusobnom razumijevanju i utjesi u nevolji.

(str. 12.-13.) „I htio bih pomoći sebi i starcima. Oni su tako djetinjasti, ali svi moji dečki iz razreda ih vole. (…)“

Razmislimo o pomaganju u obitelji, prijateljima i široj zajednici.

Zašto učinjeno dobro djelo donosi osjećaj zadovoljstva i sreće? Treba li pomagati prvenstveno iz koristoljublja ili iz uvjerenja kako je dobro činiti dobro?

(str.13.) „Onda me pogledao onako… iskosa. Osjetio sam da je pomalo ljubomoran što svaki dan telefoniram u ‘Modru lastu’ i razgovaram s glavnim urednikom. A i Borna se promijenio. (…) Stalno nema vremena za mene i stalno svira violinu.“

Razmislimo o načinu neizazivanja ljubomore kod sugovornika predstavljajući vlastite uspjehe.

(str. 14.) „ ‘Najmiliji brate, bi li mi napisao lektiru? Znaš da mi se ne da čitati, a sutra imam hrvatski…’ (…) ‘Glupačo, Hemingvej, ‘Kome zvono zvoni’. OK. Žalim te. Napisat ću.“

Razmislimo o uvredljivim riječima koje izričemo čak i najbliskijim osobama.

Kako se osjećaju oni, kojima su upućene pogrdne riječi?

(15. str.) „Najviše volim ostati sam i razmišljati. Shvatio sam da je to najpametnije. Jer kad poželim porazgovarati s DŽozefom kao muškarac s muškarcem, on traži naušnicu po stanu i zalijeva cvijeće, a kad s mamom poželim razgovarati kao muškarac sa ženom, ona radi sklekove i vježba deklinaciju njemačkih pridjeva.“

Razmišljamo li dovoljno o pročitanim knjigama, o učvršćivanju prijateljskih veza, o obiteljskim aktivnostima?

Koje su posljedice roditeljske nezainteresiranosti za razgovor s vlastitom djecom?

(str. 16.) „MarinAa je skinula pola kile šminke pa je izgledala mlađa tri-četiri godine, a ja sam se preznojavao u premalenom odijelu. Ako što mrzim, to su odlasci u posjete. Pogotovo s tatom koji se onda pravi pristojan. Ne pije i briše usta ubrusom. Da ne vjeruješ!“

Razmislimo o uređivanju za izlazak kako ne bi postalo neukusno i o ponašanju koje uvijek treba biti pristojno, čak kad nas nitko ne vidi.

(str. 18.) „Kak je mama glupa! A tek tata!“ (…) „Blesava koza!“

Razmislimo kako izraziti uznemirenost, nezadovoljstvo, srdžbu izbjegavajući uvredljive riječi.

(str. 19.) „(…) novi bojler još nije kupljen i Marina kosu pere u loncu, zato jer je zaljubljena i jer hoće biti lijepa. Joj, kako ću ja spojiti ljubav i čistoću kad tako jako volim imati prljava koljena?! U ljubavi to nije dopušteno i zato mislim da ljubav ograničava.“

Razmislimo o ograničenjima koja nam donosi ljubav.

Što smo spremni učiniti za ljubav i čega smo se spremni odreći zbog nje?

(str. 21.) „Prijatelj Borna me napokon posjetio. Nije imao sat violine, došao je i ja sam se jako razveselio. Mislio sam da se uvrijedio na mene, ali to nije bila istina. ‘Previše umišljaš. Mi smo prijatelji.’ (…) Borna se sav zarumenio od sreće što ga toliko hvalim.“

Razmislimo podrazumijeva li pravo prijateljstvo obostrano povjerenje i odanost?

Kako se prepoznaje čvrsto prijateljstvo? Čime razveselimo prijatelja? Što činimo kako bi se prijatelj osjećao ugodno s nama?

(str. 23.) „(…) Juraj je baš plazio jezik Sovićki iza leđa.“

Razmislimo o ruganju drugoj osobi da ona to ne vidi, iza leđa.

Kakvu sliku stvara o sebi onaj, tko se ruga drugome, u očima promatrača?

(str. 24.) „Cobra nam je otvorio vrata i bio ludo iznenađen. ‘Sasvim sam zaboravio da smo se dogovorili za danas.’ (…) Cobrina žena Zrinka nije nikoga očekivala.“

Razmislimo o poštivanju dogovora i obećanja.

Koliko je postojano prijateljstvo u kojemu se zaboravljaju dogovori i ne ispunjavaju se obećanja?

(str. 25.) „Stres je kad te tresnem,“ rekla je Jaca. „I ne govori o onome što ne razumiješ.“

Razmislimo je li pristojno raspravljati o nečemu što nam nije dovoljno poznato.

(str. 31.) „ ‘Znaš, počeo sam od temelja. Temelj je majka mudrosti. Majka temelja je znanje…’ “

Razmislimo o znanju kao temelju kreativnim aktivnostima.

Zašto je znanje važno? Kako se stječe znanje? Što je nužno uložiti prilikom stjecanja znanja? Tko pomaže pri učenju?

(str. 32.) „’Ne trebaju mi čajevi, govorio sam o Čajkovskom’, rekao je Borna. ‘Ona je nagluha’, dodao je Bumbar. ‘Ona je naglupa’, Borna je bio duhovit. ‘Čajkovski je bio kompozitor…’ “

Razmislimo o razmetljivosti i ponižavanju drugih osoba znanjem.

(str. 32.) „Sjetio sam se Morane pa sam kupio deset deka parizera. To ću joj sutra darovati.“

Razmislimo o darovima, donose li radost ili gorčinu?

Što će biti s primljenim darom koji nije poželjan? Kakvim ćemo darom razveseliti dotičnu osobu?

(str. 34.) „’Janko, što te muči?’ Čučnula je i pogladila me po kosi. Ostao sam bez teksta. Sovićka ipak nema kameno srce. Ljudi su možda ipak dobri. (…) ‘Proći će’, rekla je Sovićka. ‘Jednostavno će proći. Moraš biti strpljiv. Odrastanje nije jednostavno.’ ‘Hmmmmm…’ ‘Prepametan si za svoje godine… To je ponekad bolno… I svijet oko nas nije uvijek dobar…’ (…) Tko zna što se događa u ljudskim srcima?!“

Razmislimo o osobama koje ponekad nepravedno osuđujemo jer ih ne poznajemo dovoljno dobro.

(str. 49.) „Kažu da sreću treba tražiti u malim stvarima.“

Razmislimo o skromnosti, o malim stvarima koje naš život čine ljepšim.

(str. 53.) „Džozo je upao u moju sobu. Bez kucanja, pitanja, molbe itd. jednostavno – upao. „Prestrašio si me,“ rekao sam ljutito. „Zar ja moram tebe odgajati?“ „Oprosti, stari,“Džozi je bilo skoro neugodno, (…)“

Razmislimo zašto je obvezno pokucati na vrata prije ulaska u prostoriju, u kojoj se netko nalazi.

(str. 59.) „Zatim sam pomagao pri pranju suđa. Mrzim kućne poslove i žalosno je što ih trebam obavljati. Ali što mogu kad sam dobar i požrtvovan. Strugao sam lonac i patio. Nadam se da ću zbog te žrtve jednog dana biti bogato nagrađen.“

Razmislimo o osobnom doprinosu u obiteljskim kućanskim poslovima i pomažemo li si dovoljno međusobno.

(str. 62.) „(…) znači da su počeli uvažavati moju osobnost i stil života. (…) Na kraju krajeva sviđa mi se što sam uzeo Sovićku u zaštitu, ipak je ona žena.“

Razmislimo o stupnju vlastita uvažavanja različitosti osoba s kojima se družimo.

(str. 63.) „’Ah, za sve se moram boriti, baš boriti. Pobijediti samog sebe. Stalno napredovati…’ ‘Ne moraš… ali tako je život ljepši…’ “

Razmislimo što donosi borba za vlastite ciljeve.

str. 66.) „Priznala mi je da hoda s nekim cvikerašem za kojeg kaže da je idealan tip muškarca. Zove se Pero. (…) Pero ide u klasičnu gimnaziju i priča viceve na grčkom. Marina svako malo zapikava nos u enciklopedije. Ljubav zaista čini čuda.“

Razmislimo o druženju s pametnim ljudima koji utječu na nas da postanemo bolji i pametniji.

(str. 67.) „Razni materijali zahtijevaju različite metode. baš kao i ljudi.“

Razmislimo o ljudima kojima se zbog njihove jedinstvenosti, valja pristupiti svakome na svoj način.

(str. 69.) „Sasvim je sigurno da cure obožavaju pametnije dečke (…)“

Razmislimo o važnosti znanja i pameti za osvajanje simpatije i ljubavi.

(str. 73.) „ (…) se mora zauzeti za sebe i sačuvati dostojanstvo.“

Razmislimo na koji se način treba zauzeti za sebe i što znači dostojanstvo.

( str. 73.) „’Vidjet ćete kaj je nauka… Ravnat ćemo se prema zvijezdama i mahovini i prema vjetru…’ “

Razmislimo koliko često primjenjujemo stečeno znanje u školi i sl.

(str. 74.) „Pero se prijavio za ‘Kviskoteku’ i prošao, toliko je pametan. Nikako ne shvaćam što je vidio u Marini. (…) ali počela je čitati. Ne želim zanovijetati i ispasti staromodan, ali čitanje je divna pojava. (…) moje najveće zadovoljstvo je ležati u krevetu i čitati.“

Razmislimo koliko i što čitamo. Želimo li uživati u čitanju valja se potruditi razumjeti ono o čemu se piše.

(str. 77.) „’Zemlja je bolesna. treba uvesti sat ekologije u škole… Ali ekologija je i ne daviti nekoga svojim mišljenjem… Znaš, čudno je kako se sve može izvrnuti, kako se najljepše namjere mogu prikazati kao opasne, a loše zamisli imati lijepo ruho… Moraš biti borac, Janko, htio ne htio…’ “

Razmislimo kako čuvamo prirodu i međuljudske odnose od različitih zagađenja.

(str. 91.) „Kaže da se s ljubavlju sve može naučiti. Vjerojatno sam shvatio što je glazba, zato što volim Bornu. Robotko je skužio što su ljudi, zato što je zavolio mene. Džozo je shvatio kako su žene prekrasna bića jer se zaljubio u Jacu. Marina je otkrila važnost učenja jer se zaljubila u enciklopedista Peru. I tako dalje. Sve u svemu, mislim da je važno imati prijatelje i da zaljubljenost tjera čovjeka naprijed.“

Razmislimo o ljubavi koja nas pokreče na pozitivne promjene.

(str. 93.) „Robotko je podigao obrvu (vijak) i zatreptao aluminijskim trepavicama. (…) Pomislio sam kako sam pametan, i onda sam još jednom to pomislio. (…) Robotko je buljio u mene, a ja sam šutio i čekao da mi samopouzdanje naraste. Odjednom mi se prosvijetlio mozak – učinilo mi se da sam odbacio sve okove i da se nalazim na nebu.“

Razmislimo o važnosti samopoštovanja i samopouzdanja te načinu kako se stječu.

(str. 95.) „Učenici drugih razreda misle da smo štreberi. Dajem ruku u vatru da nismo. Jednostavno se tako dogodilo. Netko se zarazio žuticom, netko boginjama, a netko znatiželjom. Mislim da je kod nas znatiželja pobijedila sve moguće dječje bolesti. Osim svega, mislim da su naši roditelji prilično normalni i ne masiraju nas ‘peticama’. A kad ne strahuješ nad ocjenom, onda se bolje uči! Osim toga imamo i neke profesore koji se vole smijati. Smijanje olakšava učenje.“

Razmislimo kako znatiželja za znanjem čini život zanimljivim i sadržajnim.

(str. 95.) „Ona kaže da su ljudi zločesti zato što im je dosadno. Kad im je dosadno, ili mrze sebe ili mrze sebe i ostale.“

Razmislimo o razlozima zluradosti, netrpeljivosti, mrzovolji i prekomjernoj kritičnosti.

(str. 97.) „Razgledavao sam (…) pločice, poštanske sandučiće, vrata dizala, zidove na kojima je pisalo TKO TO ČITA TAJ JE VOL, BUGI JE BUDALA (…)“

Razmislimo o grafitima kojima se uništavaju mnoge fasade i zidovi.

(str. 103.) „Pozdravi ga…“ „Hoću, gospođo Sović…“

Razmislimo pozdravljamo li poznate osobe ili ih izbjegavamo pozdraviti.

SANJA POLAK, MALA EMA STRAHA NEMA, ZAGREB, MOZAIK KNJIGA, 2015.

KNJIGA I KNJIŽNICA

(str. 124.) „’Zaboravila si, Emice! pa ti si meni posudila svoju posuđenu knjigu. A ja ti je nisam vratila na vrijeme. I onda me je bilo strah i sram vratiti je sa zakašnjenjem. Zato sam knjigu vratila teti Marini i platila tvoju zakasninu. Samo, bojala sam ti se sve to ispričati. Sigurno bi se ljutila što ti knjigu nisam vratila na vrijeme. A kad sam shvatila da si zaboravila da si mi je posudila, i ja sam zaboravila da sam je vratila.’ “

Razmislimo je li pristojno posuđenu knjigu ili bilo koji drugi predmet dalje nekome posuditi bez dopuštenja vlasnika? Tko bi bio odgovoran u slučaju gubitka posuđene i dalje proslijeđene stvari?

ZORAN PONGRAŠIĆ, MAMA JE KRIVA ZA SVE, ZNANJE, ZAGREB, 1999.

(str.7.) „I kad ćeš već jednom naučiti da ne ulaziš u moju sobu?!“

Kako li se osjeća osoba kojoj smo banuli u prostoriju bez prethodnog kucanja na vrata?

(str. 7.) „Umio sam se jučer. Još se drži,“ objasnio je Bero sliježući ramenima. „Zašto se moram umivati baš svakog jutra?“

Što nam smeta družeći se s osobama koje nedovoljno brinu o svojoj osobnoj higijeni?

(str. 8.) „I operi zube!“ doviknula je mama za njim. „Zube?!“, zaprepastio se Bero. „Pa još nisam ništa jeo! Zar ne znaš da se zubi peru poslije jela?“ „Dobro da si me podsjetio“, čulo se iz kuhinje.“ „Oprat ćeš ih još jednom nakon doručka.“

Iz kojih razloga valja brinuti o redovitoj higijeni zuba, posebno kad idemo u društvo?

(str. 9.) „Cijeloga sam dana sjedila na klupi u parku i gledala nebo!“ rekla je sva ushićena. „Je li?“, javio se tata, koji je cijeloga tog istog dana bio i tata i mama umjesto mame, jer je morao otići u dućan, i na tržnicu, i skuhati ručak, i oprati suđe, i objesiti rublje da se suši, i pogledati seriju na televiziji i javljati se na telefon.“

Ima li se mama pravo odmarati i tko je za vrijeme njezina odmora zamjenjuje u obavljanju kućanskih poslova?

(str. 16.-17.) „Istina je bila da Bero nije volio školu. Još je veća istina bila da nije volio svoj razred. Zapravo, najveća istina bila je ta da nije volio ostale učenike iz svojega razreda, zato što, kako je bio uvjeren, oni nisu voljeli njega. Stalno su ga zafrkavali zbog svega. Prvo, zbog njegove odjeće. (…) Drugo, zafrkavali su ga zbog imena, to jest prezimena. Bilo je dovoljno jedno jedino polugodište pa da Berislav Kohn postane Berislav Konj, ili, skraćeno Bero Konj, ili još kraće, samo Konj. (…) No, najgore je bilo ono treće. Zafrkavali su ga zato što više nije imao tatu! Kao da je on tome kriv.“

Bi li nekim učenicima bilo ugodnije u školi kad im se vršnjaci ne bi rugali?

(str. 29.) „Koji je idiot sparkiral to smeće nasred ceste?!“, ljutio se Brada dodajući gas. „Trebalo bi ga u zatvor! Na električnu stolicu!“
„Kaj?“, upitao je Brada. „Začepi i vozi!!!“

Na koji je način moguće u razgovoru izbjegavati pogrdne i grube izraze? Je li to stvar samokontrole, siromašnog vlastita rječnika, navike?

(str. 32.) „(…) pa zadovoljan samim sobom gromoglasno podrignuo.“

Kakvu reakciju prisutnih zaslužuje glasno podrigivanje osobe koja se pritom i ne ispriča?

(str. 50.) „Ti si glupa! A što si ti?! Što te briga, glupačo! Budalo! Kravo! Kobilo! Kretenu! Ne kaže se ‘kretenu’ nego ‘kretenico’, kretenico! Idiotico! Majmunico! Vekerico! Što je to vekerica? Ne znam. Izmišljatorico! Štreberico! (…)“

Kakvo će mišljenje o sebi stvoriti onaj tko svakodnevno sluša pogrdne izraze na svoj račun?

(str. 52.) „Isuse! sine mu iznenada. A tko su oni?! S kim je to, zapravo, bio u vezi?! I kako to da su od svih mogućih i nemogućih adresa na Internetu ovi bili baš u Klubu ljubitelja izumrlih ptica neletačica?“

Zašto treba biti oprezan s poznanstvima na internetu?

(str. 54.) „ Dečki bi pravili grude, ali one mekane, i njima gađali cure, a cure bi vrištale i bježale, ali ne prebrzo, jer bi svaka od njih htjela da se baš nju najviše gađa. Nepisano pravilo je glasilo: najzgodnija cura je ona koja dobije najviše pogodaka. Onda se Bero sjetio prošle zime kad je glupi Zoran Pogačić napravio ledenjaču, koje su bile zabranjene u ovakvim okršajima, i njome pogodio Alenku ravno u glavu, i to iz blizine, tako da joj je išla krv iz nosa.“

Do kakvih posljedica mogu dovesti nepromišljene i grube šale?

(str. 62.-63.) „(…)Da sam ja ostal u likovnoj grupi, možda bi i moje slike sad visile u nekom muzeju. A zakaj nisi? zainteresirao se Brada. Eh, zakaj nisam? uzdahnuo je Ožiljak, pa se zagledao kroz staklo van. Zbog mojeg starog, eto zakaj. Stari je počel pit, kaj pit, počel je lokat onak ko životinja, i onda onak nalokan mlatit sve oko sebe. Tak je jednom i mene zviznul, zahvatil me s prstenom. Znaš, tad je još imal taj prsten, vjenčani, koji je kasnije prodal za cugu. Od njega mi je ostalo ovo, Ožiljak se počeška po licu. Da ga je bar prodal prije nego je mene zviznul, al kaj ti je suđeno, to ti je suđeno, kužiš.“

Na koji način može fizičko nasilje trajno uništiti nadarenost mladih i ostaviti im trajne ožiljke kako na tijelu, tako i na srcu?

(str. 79.) „Onda se sjetila da joj je mama jednom prilikom rekla kako se mnogo toga može riješiti ljubaznim osmijehom (…)“

Zašto je uljudnim ponašanjem lakše zadobiti simpatije i povjerenje ljudi te doći do nekog cilja?

(str. 81.) „Do viđenja, striček prvi susjed! (…) Do viđenja i puno vam hvala! Kad su se napokon zatvorila vrata na kojima je pisalo Kranjec-Bedeković, Stela je mogla odahnuti. Phiiii! Gnjavator! promrmljala je (…) Špijun jedan najobičniji!“

Kako se naziva ponašanje kad se u društvu osobe prikazujemo srdačnima, a zatim je u njezinoj odsutnosti oslovljavamo pogrdnim izrazima?

(str. 89.) „Slušajte, mladiću,“ rekla mu je strogim glasom. „Kada netko pozvoni na vrata, to onda znači da je nekoga trebao, zar ne? A vi ste pozvonili, a sada kažete da ne trebate nikoga. Znate, nije u redu ovako uznemiravati ljude, pogotovo nas starije. Znate li vi, mladiću, koliki je meni trud potreban da dođem do vrata?“

Zašto se smatra uznemiravanjem stanara u zgradi kad im neki pojedinac redom bez prave potrebe zvoni na vratima?

(str. 90.) „Znate kaj, draga gospođo? Ojte vi lepo v rit!“, odbrusio joj je on.“

Je li dopušteno obratiti se bilo kome otresitim i prostačkim izrazima, a posebno starijim osobama?

BOŽIDAR PROSENJAK, DIVLJI KONJ, ZAGREB, MOZAIK KNJIGA, 2004.

(str.11.) „(…) ne možete ni zamisliti koliko je bilo moje zaprepaštenje kad sam prvi put čuo da postoji neki Zakon, da on važi od postanka svijeta, da po njemu teče život svih konja i da mu se pokoravaju čak i oni najjači i najmudriji. „To za mene ne važi!, zavrtio sam glavom. „Kakav Zakon? Ne dajem za te priče ni tri suhe slamke. Meni je od svega draža moja sloboda!“

Razmislimo o pojedincu koji se svojim ponašanjem ne želi prilagoditi zajednici, koji želi isključivo živjeti po svome, slobodno bez ikakvih ograničenja, i kakve se posljedice mogu očekivati u tom slučaju.

Na koji način pojedinac stječe poštovanje od ostalih članova zajednice? Može li se biti poštovan u zajednici čija se pravila ne poštuju i krše se? Zašto bi svi članovi zajednice trebali usvojiti pravila ponašanja?

(str. 12.) „U svojoj zaslijepljenosti nisam ni primijetio da je majku boljelo moje ponašanje i da se zbog mene stidjela pred stadom. Naime, svi moji vršnjaci već su odavno prestali sisati, a ja sam još uvijek navaljivao.“

Razmislimo o Božjim zapovijedima i grijehu. Nepoštivanje roditelja je grijeh.

Kako se osjeća majka kad ju njezino dijete ne sluša i kad se ono ne ponaša pristojno? Treba li se dijete upitati je li njegova majka sretna zbog njegova ponašanja, kad je ono sebično i nepristojno? Može li majka misliti da ju dijete, koje se ružno ponaša prema njoj, ne voli? Želi li dijete svojim ponašanjem izazvati takve majčine sumnje?

(str. 13.) „Ne, nije više bilo sumnje. Udarila me ona, moja majka. Pomislio sam da će se svjetlo na nebu ugasiti, ne od udarca, nego od moje žalosti. „Do kraja života neću više od tebe tražiti sisu!“ zakleo sam se stisnutih zuba.“

Razmislimo o prkosu i bijesu kojim reagira pojedinac kad mu je teško prihvatiti dobronamjeran savjet, prijekor ili kaznu kojim se od njega očekuje da popravi svoje ponašanje.

Koji je najbolji način da se dijete dovede u „red“? Kada je potrebno kazniti dijete?

(str. _.) „Otac?“ ozario sam se kao ledina na mjesečini. „Onda ćeš mi ti dati sisati?“ (…) „Očevi imaju drugi zadatak. Došao sam da te poučim…“ „Ali ja već sve znam.“

Razmislimo o pretjeranoj samouvjerenosti i oholosti.

Kako se osjeća onaj otac kada ga vlastito dijete omalovažava? Je li pametno ne poslušati očev savjet?

(str. 15.) „(…) Borba nije sama sebi svrhom, ona je samo put da se ostvari postavljeni cilj. Gdje nema cilja, nema ni borbe, to je onda tučnjava. Samo se glupan tuče ni za što. (…) shvatit ćeš da se borba ne rađa u tvom mišiću ili kopitu. Ona se rađa u tvojoj pameti. Zato hrabro zađi među konje i najprije nauči gubiti, jer u svakom trenu možeš znati što osjeća i na što je spreman onaj tko gubi. (…)“
Razmislimo u čemu je razlika između tučnjave i borbe za postavljeni si viši cilj.

Tko su oni koji se tuku iz dosade, koji se tuku kako bi se na taj način isticali i postali oni o kojima se priča, kojih se boje slabiji pa se smatraju važnima i moćnima?

(str. 16.) „Tvoj pravi protivnik si ti sam. (…) Kad ti se dogodi neko zlo, dobro upamti razlog i ne ponavljaj više istu pogrešku.“
Razmislimo o pogreškama koje svakodnevno činimo.

Što nam se događa kad ponavljamo iste pogreške? Zašto nam valja upamtiti pogreške koje smo učinili? Kako ćemo izbjegavati ponavljanje pogrešaka koje smo već učinili?

(str. 20.-21.) „Pouka je ovaj put bila djelotvorna. Kako i ne bi? Ta zamalo sam je platio glavom. Zakon je, dakle, ipak postojao. Odlučio sam ga bolje upoznati. (…)“
Razmislimo o inatu i prkosu koji mogu dovesti u nepriliku, čak i pogibelj.

Što u konačnici donosi povoljnije rezultate prkosno ili razborito ponašanje? Tko će imati najviše štete od prkosnoga ponašanja? Kakvi se odnosi stvaraju među osobama nakon prekida komunikacije iz inata? Što je moguće riješiti dobrom komunikacijom?

(str. 22.-23.) „Ždrijepci, oni najjači, i predvodnik zagradili su pristup pojilu. Moramo čekati dok se najprije oni napiju.“ Progurao sam se između nekoliko konja i spazio vođe stada kako se brčkaju u plićaku, prskaju oko sebe i polagano pijuckaju. Za to je vrijeme stado na obali skapavalo.“

Razmislimo o tome na koji način sebično i bezobzirno ponašanje stvara nepravu.

Kako se znaju ponašati neodgovorni pojedinci koji su se domogli vlasti i moći? Čije potrebe takvi pojedinci često zanemaruju? Čije potrebe stavljaju u prvi plan?

(str. 62.-63.) „Treba znati trpjeti. Nadvladaj sebe, pokušaj opet. (…) Budi jednostavan konj. Ne daj da ti srce bude stisnuto. Otkad sam progledala vučem kola, pa mi se nikad nije dogodilo neko zlo. Gledaj iz tog kuta. Imaj povjerenja. Sad je takvo vrijeme, moraš učiti. Ali doći će i drukčiji dani. Bit će bolje, ne boj se? Svatko misli da su njegove tegobe najbolnije“ hrabrila me Sivka.“

Razmislimo o potrebi marljivosti u radu i učenju, o strpljivosti, o jednostavnosti, povjerenju i nadi.

Kako doživljavamo one pojedince koji vječno kukaju, kojima je sve teško, kojima je srce stisnuto i hladno? Je li se korisno već odmalena navikavati na rad? Koja je korist od učenja? Zašto je poželjno biti jednostavan? Zašto je lakše kad se živi s optimizmom i vjerom?

(str. 67.) „Zar je konj koji planduje ravan onima koji na livadi liju znoj dok im obadi piju krv?“ „Pogledaj onu Neru, samo je zabušavala, a kako lakomo ždere!“ „Treba se snaći“, uzvratila je Nera oholo drobeći zrna zobi svojim bijelim oštrim zubima. „Mi i za tebe vučemo!“ „Tko vam je kriv?“

Razmislimo o ispunjavanju ili izbjegavanju obveza i o tome koliko poštovanja zaslužuju marljivi, a koliko lijeni članovi zajednice.

Kako se gleda na lijene članove zajednice koji pohlepno jedu, a ništa ne rade? Zaslužuju li marljivi, požrtvovni članovi da ih ponižavaju oni drski što se stalno izvlače?

(str. 71.-72.) „(…) Kad samo pomislim koga sam slušala? Kome sam vjerovala? Koja sam ja glupača! Predvodnik divljeg stada, junak iz priče. Znaš što si ti? Bijednik. Ti nisi sposoban obraniti niti jednu kobilu, a kamoli cijelo stado. Idi bestraga!“ „Ali, Nero, što sam trebao učiniti?“ „Što mene pitaš? Trebao si slomiti rebra onoj krezuboj, sivoj osi, pa bi Gospodar i tebe premjestio. Mogli smo onda opet biti zajedno, ti i ja. Ali ne, ti radije šuruješ s njom. Vi se njušite i ližete!“ „Ako sam te dobro shvatio, ti predlažeš da se hrvem tako reći sa staricom? To je ipak ispod mog nivoa, znaš?“ „Naći će se već netko kome to neće biti ispod nivoa!“

Razmislimo o tome koga više ponižavaju pogrdne, uvredljive riječi: onoga tko ih izgovara ili onoga kome su upućene.

Kako uvrede i poniženja djeluju na raspoloženje onoga kome su upućene? Koje su dugoročne posljedice izrečenih uvredljivih riječi na pojedinca i međusobne odnose?

(str. 76.-77.) „Gospodar nije mogao voljeti konja koji mrzi drugog njegova konja. Odjednom je sve oko nas bilo drukčije, postalo je toplo i ugodno. neka nova radost je tekla uokrug. Ta je radost sad izvirala iz uzajamne ljubavi jednoga prema drugome, ljubavi koja se ukrštala s ljubavlju i zahvalnošću prema Gospodaru.“

Razmislimo o ljubavi i mržnji i na koji način ljubav oslobađa.

Kakva je sloboda koju donosi ljubav što je pobijedila mržnju?

(str. 80.) „Kasali smo veselo cijelim putem i bezbrižno čavrljali. Smjenjivali su se prelijepi prizori polja, brežuljaka i šuma. Dobro raspoloženje na tren mi je pokvario samo smrad koji je dopirao s nekog potoka pokraj kojega smo prolazili. Voda je u njemu bila zagađena, nekako crveno prljava, a na površini su plivale životinjske iznutrice.“

Razmislimo o tome čuvamo li dovoljno naše potoke, prirodu i okoliš od prljavštine i zagađenja.

Kakav je osjećaj kretati se prirodom kojom se šire neugodni mirisi zbog zagađenja? Kako izgleda priroda u kojoj nailazimo na nakupine smeća? Možemo li uživati u takvoj prirodi i želimo li se u njoj zadržati?

(str. 80.-81.) „Baš kad sam se bezbrižno uljuljao u svoju sigurnost, osjetio sam u ustima neku čudnu poslasticu. Netko nepoznat položio je na sijeno malu bijelu kockicu. Tek što sam je halapljivo progutao, bale su mi navrle na usta. O kako je bila slatka! Nikad nisam okusio nešto takvo. Nepoznata mi je ruka još jednom pružila tu bijelu slatku kockicu. Odriješila me spona. Pošao sam za njom iako mi je nešto u srcu govorilo da nije dobro to što činim jer to nije bila Gospodareva ruka. Ali slatke su kockice bile tako neodoljive, vukle su me i mamile sve dalje od Gospodareva fijakera. Zatvorio sam oči da ih bolje osjetim. „Gdje su?“ Iznenada mi je nepoznati skočio na leđa i zajahao me. Žestoka mi je bol probola slabine, pjena mi je potekla iz bolnih nozdrva, a koža je cvrčala pod brzim udarcima korbača. „Ovo je konjokradica!“, sijevnulo mi je kroz glavu.“

Razmislimo o tome kako nas mame izazovi koji su štetni za nas.

Kako odolijevati izazovima koji nas mame mirisom, okusom, ugodom? Što znači biti oprezan?

(str. 84.-86.) „Fino odgojen konj ne škripi zubima i ne hrže tako glasno pred drugima, razumiješ?“, pobunila se Zvijezda. „Dobro, dobro, neću više!“, brzopleto sam obećao vjerujući da će ona već sutra zaboraviti te gluposti i sitnice kojima ženke sebi pune glavu. (…) Idućeg sam dana opet razastro svu širinu svoje sretne duše po pašnjaku. Hrzao sam grlato i pregrlato sve dok me nije presjekao hladan pogled Zvijezdinih očiju. (…) „Što da mislim o onome tko već danas zaboravlja što je jučer obećao? Kome ja vjerujem? Čije ću ždrijebe jednog dana nositi pod svojim srcem? Tko će mu biti otac? Da kažem?… Netko tko od izlaska do zalaska sunca ne može održati zadanu riječ.“

Razmislimo o poslovici: Vol se drži za rogove, a čovjek za riječ.

Zaslužuje li pojedinac, koji se rasipa obećanjima, koji olako obeća, a ne ispuni obećano, da mu se vjeruje, da mu se iskaže povjerenje, da ga se smatra pouzdanim? Koje su posljedice neispunjenih obećanja?

(str. 106.) „Što je konju najslađe, najviše mu škodi!“ I to su bile riječi moga oca. Ali, tko da se obazire? Kidao sam i uzimao najsvježije i najzrnatije klipove. Nije me bilo briga čije plodove berem. Grabio sam ih i povlačio prema sebi. Sve kao da je bilo stvoreno zbog mene, kao da je sav svijet zbog mene postojao. (…) Naglo me osvijestilo neko čudno šuštanje u zraku. (…) „To je konjokradica!“, frknuo sam, „Ako me uhvati, gotov sam!“

Razmislimo o desetoj Božjoj zapovijedi: Ne poželi nikakve stvari bližnjega svoga. Ne zaboravimo da je grijeh neumjerenost u jelu i piću.

Smijemo li uzimati tuđe bez dopuštenja? Jesmo li se zapitali koliko je uloženog truda u tuđe dobro, za kojim smo olako posegnuli? Kako bismo se osjećali kada bi netko otuđio plodove našega rada?

(str. 110.-114.) „Koje li ironije! Tražio sam potpunu slobodu, pobjegao sam od ropstva, a sad mi je uzda opet zategnuta u žvalama, opet sam upregnut i potežem za sobom vagonete, kako su ovdje nazivali neka mala kola. Tu me čekalo isto robijanje kao i gore. Ovo je bio samo još teži oblik moga poraza, moga predavanja očaju, mog pada u beznađe.“

Razmislimo o oholosti kao grijehu te o skromnosti i poniznosti kao vrlinama.

Što znači težiti ka napretku? Kako objasniti poslovicu: Ne traži kruha preko pogače?

(str. 127.) „Moj me otac učio: ‘Ne boj se nepovoljnih okolnosti, nemoj na njih misliti, nemoj ih gledati, one donose neuspjeh. Nije važno kako protivnik tebi izgleda. Upri oči u svoj cilj, čvrsto se drži uza nj i uporno misli što ti je još potrebno da bi ga dosegao. Radije vjeruj, privuci uspjeh kao što se privlači zalogaj trave. Uspjeh nije za lijenčine. Trava ti neće sama uletjeti u usta. Moraš joj poći u susret. Tko odustane, taj je unaprijed izgubio bitku.’“

Razmislimo o cilju što smo si ga postavili i naporu koji ćemo uložiti kako bismo ga ostvariti.

Zašto se unaprijed ne valja bojati neuspjeha? Koliko odlučnost, vjera u svoje sposobnosti i ustrajnost pomažu u ostvarivanju cilja? Kako se treba pripremiti za ostvarivanje cilja?

(str. 131.-132.) „Stajao sam nasuprot svima, a oni su otvoreno pokazivali da me mrze. (…) Ponavljao sam uporno da se moja pobjeda najprije mora dogoditi u meni, a tek potom izići napolje. (…) Zato sam ponovo pogledao prema njima. Trudio sam se da ih gledam s ljubavlju, da otkrijem sklad i snagu u tim konjima, tražio sam nešto što bih na njima mogao voljeti. Zamislio sam da su mladunčad, nesigurna i uplašena. (…) Spustio sam glavu. Više se nisam kočoperio. Preda mnom više nije bio ledeni zid pogleda nego topao i blistav slap zjenica u kojemu sam se kupao. Sve sam od njih prihvatio, sve. I njihove mane, i tamu, i osudu kojom su mi stavili očnjak pod grlo. Nešto se ozbiljno, duboko u meni dogodilo. Imao sam otvoren prostor u srcu. Prostor za njih. (…) Što sam ja mogao učiniti za njih? Trebala im je nada u spas (…)“

Razmislimo o ponašanju koje nailazi na otpor i kakvim je ponašanjem lakše pobuditi simpatije i prihvaćanje od zajednice.

Na koji način ljubav pomaže pojedincima da se međusobno prihvate sa svim svojim dobrim i lošim osobinama? Zašto je bolje međusobne odnose graditi polazeći od pozitivnih osobina? Kako se odsutnost oholosti, narcizma i egocentrizma odražava u međusobnoj komunikaciji?

(str. 135.) „U nama nastaju pogreške i u nama se ispravljaju. (…) govorio sam Neri. „Znaš zašto borci u dvoboju najčešće gube bitke? Nemaju dovoljno strpljenja. Ne znaju čekati, a ja to umijem. (…) Pametni konji kažu da je strpljenje jača strana mudrosti. (…) „Uspjeh privlači uspjeh, a neuspjeh doziva neuspjeh. Uspjeh je rezultat privlačenja. Ono što držiš pred očima to ti se događa.“

Razmislimo o strpljivosti kao svojstvu karaktera.

Zašto se gubi bitka kada nema dovoljno strpljenja? Je li strpljivost urođena osobina? Koliko je važna samokontrola i samodisciplina u postizanju strpljivosti kod pojedinca? Koje su situacije pogodne za vježbanje strpljivosti?

(str. 145.) „Gospodar me, dakle, otkupio. Kako da mu vratim? Što bih ja njemu mogao dati? Osim sebe, ništa drugo nemam.“ Htio sam mu hrznuti: „Bit ću ti vjeran do smrti!“ No, sjetio sam se koliko sam ga puta već iznevjerio. Zato sam šutio, čvrsto riješen iznutra da ću mu svakog dana kad me pozove, spremno odgovoriti: „Da, Gospodaru moj, tu sam, evo me!“

Razmislimo o zahvalnosti i odanosti te danim, a neispunjenim obećanjima.

Što znači biti odan? U kakvom su suodnosu zahvalnost i odanost? Je li odanost poželjan način izražavanja zahvalnosti? Koji su razlozi uzvraćanja nezahvalnošću za učinjenu uslugu? Na koji se način može ispraviti nezahvalnost? Koji je najbolji način izražavanja zahvalnosti?

(str. 147.) „Gospodar je svojim dlanovima nježno ispirao moje rane i ožiljke. Prepustio sam se njegovoj brizi. Otkrio sam da ima veliko srce u kojemu je bilo mjesta i za mene.“

Razmislimo o kvalitetama i svojstvima ljubavi.

U čemu se prepoznaje ljubav? Jesu li riječi dovoljne da bi dokazale ljubav?

(str. 152.-158.) „Kad se boriš sa svojim pravim protivnikom, sa samim sobom, u tebi čuče četiri neprijatelja. Svlada li te samo jedan od njih, ako te pobijedi samo jedan od te četvorice, presjeći će tvoj put do cilja i ti si izgubljen.“ (…) Strah (…) Osjećaj manje vrijednosti (…) Krivnja (…) Mržnja.“

Razmislimo o hrabrosti, samopouzdanju, nedužnosti, ljubavi.

Kako objasniti latinsku poslovicu hrabre sreća ljubi? Kako se stječe povjerenje u sebe i svoje sposobnosti? Zašto je važan osjećaj kako nikome nismo ništa skrivili riječju ni djelom? Na koji je način mržnja kočnica u ostvarivanju ciljeva?

(str. 167.) „(…) Sinko, vrijeme je da naučiš razmišljati. Dok to ne naučiš, upadat ćeš iz pogreške u pogrešku i na kraju propasti. Slušaj, ne možeš očekivati od Gospodara da unedogled podnosi tvoje propuste. Nije on tu da skače čim čuje tvoje želje. Ponekad i on od tebe nešto treba. (…) Ti i dalje služiš sebi i svojim prohtjevima. To je tvoje pravo podzemlje. Nauči gledati njegove potrebe, nauči ga voljeti, udovoljiti njegovim željama, pa ćeš dobiti širinu, narast ćeš, otkriti svoja krila i kad se vineš u oblake, s visine ćeš drugim očima vidjeti svijet, spoznat ćeš kako je Gospodar moćan, kako mu ruka daleko seže. I tad ćeš shvatiti da se vrijedilo truditi, da nema drugih putova osim Gospodarevih, da su sve ostalo stranputice.“

Razmislimo o tome kako se život ne svodi samo na zadovoljavanje vlastitih prohtjeva, nego treba gledati šire kako zadovoljiti potrebe svoje obitelji, škole, radnoga mjesta, zajednice. Tko stoji na vrhu piramide sa svojim zahtjevima? Kako se treba ponašati prema svome gospodaru? Što se dobiva za uzvrat?

(str. 170.) „Evo me, samo da još nešto šapnem tati na uho.“ „No, da čujemo i tu tajnu“, sagnuo sam glavu. „Koga ja poljubim“, tiho je šapnula, “Taj će pobijediti!“

Razmislimo smije li se šaptati u društvu, pa makar ono bilo nešto dražesno.

(str. 175.) „U životu ima mnogo utrka. Ne znači da je sve propalo ako se jedna izgubi. Što znači jedna utrka? Utrka je bitka, a život je rat. Tko izgubi bitku, još uvijek može dobiti rat, ali tko izgubi rat za njega su sve bitke izgubljene. Ti se odluči za život. Ostani dosljedan sebi. Kloni se laži. Imaj na umu da lašci završe zlo… (…) I nemoj dopustiti da ti noga skrene s pravog puta. U tebe su uperene mnoge oči. Drži se istine. Sva ova ždrebad oko nas će se sutra ponašati onako kako danas vide tebe. Oni će sutra raditi onako kako danas radite vi, veliki konji.“

Razmislimo o mudrim savjetima starijih pojedinaca zajednice.

Smatramo li da dovoljno znademo pa nas mudri savjeti ne zanimaju? Što čini savjete starijih članova zajednice mudrima? Gdje su mudri savjeti provjereni? Je li upornost važna na putu do cilja? Treba li odustati već kod prvog neuspjeha? Zašto su važne vjera i nada? Zašto loše završava život izrastao na lažima? Što znači biti svoj, a ne tuđ? Zašto se pripadnici zajednice međusobno stalno promatraju?

(str. 183.) „Sve u mom životu mora doći na svoje mjesto, ako sam ispravno postupio.“

Razmislimo unaprijed o svojim postupcima, hoćemo li kasnije njima biti zadovoljni ili ćemo ih se sramiti. Što može trenutačno činiti ugodu da bi kasnije sjećanje na to izazivalo osjećaj nelagode i stida?

(str. 185.) „Neprihvaćanje vlastitog položaja nevolja je iz koje proizlaze sve ostale neprilike u životu jednog konja. (…) Zapravo jurimo na neka druga mjesta za udobnostima i vjerujemo da je ondje sreća. Ne pada nam na pamet da je sreća baš tu gdje stojimo i da uzalud lupa na naše srce. (…) sreća je laka i lepršava, brzo ti izmiče jer si ti trom, lijen i ne voliš napuštati toplinu vlastite postelje. Samo tvoj duh može uloviti sreću, a on je utamničen u tebi. Stoga se tvoja sreća i ti cijelog života i ne sretnete.“

Razmislimo o sreći, kakva je, zašto nam često izmiče.

Tražimo li često sreću negdje daleko, na pogrešnim mjestima? Gdje je mjesto sreći? Je li sreća tamo gdje se nalazimo, ono što radimo? Je li sreća vjerovati u svoje sposobnosti, prihvatiti sebe kakav jesi?

HRVOJE KOVAČEVIĆ, TAJNA RIBLJEG OKA, ZAGREB, ZNANJE, 1999.

Situacije vezane uz bonton:

bacanje opušaka na cestu, laganje, vrijeđanje drugih str 71.

(str. 6.) „Stajao je na pločniku prekoputa Domagojevog prozora i pušio. Još čudnije je bilo to što je pored njegovih nogu ležalo nekoliko čikova.“

(str. 10.) „’Reci, Domagoj, ti opet imaš ispriku za kašnjenje?’ upita razrednica.“

(str. 11.) „Stara razrednica, dakako, nije vjerovala tim njegovim pričama, ali je smatrala da treba dopustiti djeci da maštaju makar to išlo pomalo na štetu discipline.“

(str. 12.) „(…) Tabator. On u svakom slučaju nije bio bezazlen. Zapravo, bio je strahovito opasan. Za razliku od većine ostalih čudaka, Tabator je uvijek bio pristojno odjeven, podšišan i obrijan, s njegovanim brkovima. Obično je provodio vrijeme čitajući novine pred kinom „Zagreb“. U jednom bi trenutku sklopio i presavio novine, spremio ih u veliki džep širokih hlača i bez žurbe prišao nekom prolazniku. Odabrani prolaznici najčešće su bili sitni ljudi, neki vrlo mladi, gotovo dječaci pa bi i inače krupni Tabator pored njih djelovao golemo. Zgrabio bi prolaznika svojom velikom šakom za nadlakticu i odvukao ga u prvi haustor. Ono što je slijedilo, Domagoja je bilo strah i zamisliti, nikada se nije usudio ići vidjeti što se u haustoru događa.“

(str. 79.-80.) „(…), poče Tabator razgovor. ‘Zašto me se bojiš?’ (…) ‘Oprostite, zar vi niste ulični nasilnik?’ ‘Nisam, ja sam policajac.’ (…) Domagoj je bio toliko iznenađen da je u sljedećih nekoliko trenutaka otvorenih usta gledao Tabatora.“

(str. 16.) „’Slušaj, balavac, ako me još jednom nazoveš kozom, odvući ću te u kupaonicu i natjerati da pojedeš sapun. Jasno?’ “

(str. 17.) „Da, situacija je bila neobična. Žena ima tri madeža iznad desne obrve. To se čak ne može nazvati ni nekakvom fizičkom manom, ali neobično izgleda. E, pa ja se nisam mogla suzdržati da ne gledam u ta tri madeža. Znala sam da je to nepristojno, ali si nisam mogla pomoći.’ “

(str. 25.) „Htio je majci reći što mu se dogodilo, ali se predomislio. Znao je da mu ne bi vjerovala. I nije ju smio kriviti zbog toga, on je dnevno izgovarao takvu količinu maštarija da je bilo čudno što mu uopće nešto vjeruju.“

(str. 45.-45.) „On je naprosto osoba koja zna slušati. Malo ljudi danas zna slušati svog sugovornika, svi samo sebe slušaju, bave se svojim problemima… (…) To nepoznavanje vještine slušanja vidim i kad mladi ljudi međusobno razgovaraju, otuđuju se, zatvaraju u vlastite svjetove.“

(str. 47.) „Sljedeći razlog za strepnju bila je odluka da Jagoda i on večeras pretraže kuću gospodina Puhovskog.“

(str. 57.) ‘umnjivac zbog čega? Zbog krađe one bezvrijedne slike? Pa takva se slika može kupiti u svakoj staklarskoj radionici. A tvoj pokojni punac…’ ‘Mladene, ja sam te zamolio da daš svoje mišljenje je li to Slika Vincenta van Gogha ili ne’, prekine ga otac.’ Ti misliš da Sliku nije naslikao Vincent van Gogh i to je sve. Mog punca i punicu ostavi na miru.’ “

(str. 66.) „’Ma rekao sam, ali mi nisu vjerovali.’ ‘Nisu ti vjerovali? A da, sjećam se da sam čuo jednu tvoju ispriku za kašnjenje… Ono kada si vukao uže za koje se držalo tridesetero djece dok su tete kupovale u ‘Nami’…’ ‘To sam se šalio.’ ‘I onda su tvoji mislili da se šališ i u svezi s ovim?’ ‘Tako nekako.’ ‘A ti si otkrio i sredio pravog kriminalca.’ (…) Danas su se pohvale lijepile za Domagoja pa je osjetio potrebu da odglumi malo skromnosti: ‘Znate, baka ima jednu vrijednu Sliku pa sam ja vrlo oprezan.’ “

(str. 70.) „’Radi se o tome da je gospodin Puhovski napisao vrlo neuljudan članak u svezi sa Slikom koju mi je poklonio moj pokojni Franjo (…) on mog Franju naziva ‘kirvajskim kolekcionarom’, a mene opisuje kao neuku staricu.’ “

(str. 71.) „’Odrasli smo u istoj zgradi i išli smo u istu školu. Poslije sam mu ja kao liječnik u dva navrata pomagao…’

(str. 74.) „’Rekla si mu da svake druge subote cijela obitelj ide u kino una popodnevnu predstavu, a poslije na sladoled?’ ‘Nisam trebala?’ ‘Ne znam…’ ‘Rekla sam mu i za Sliku’, dometne baka. Prestala je slagati pasijans i s osjećajem krivnje pogleda unuka.“

(str. 112.) „’Ne treba biti zloban’

(str. 116.) „’Ti si nagovorila Domagoja da ide provaljivati u kuću likovnog kritičara?’ iznenadi se njena majka.“

(str. 116.-117.) „I ostali su Domagoja zadivljeno promatrali, a on je osjetio potrebu da razblaži situaciju s malo skromnosti: ‘Nisam ja za čuđenje, nego Slika. Naslikao ju je umjetnik udaljen od nas toliko desetljeća i stotina kilometara, a ona je ostala živa, izborila se za svoju vrijednost i sve nas skupa okupila i zbližila. Njoj se moramo diviti.’

“

KAESTNER, ERICH. 1996. EMIL I DETEKTIVI. ZNANJE. ZAGREB.

(str. 23.) „’Tako’, reče gospođa Tišbajn, ‘a sada ponesi za mnom krčag s toplom vodom!’ Sama uze drugi krčag i mali plavi lonac s tekućim sapunom od kamilice, iziđe iz kuhinje u sobu. Emil dohvati krčag i potrči za majkom.“

Pomislimo na svoju majku kojoj ćemo pružiti mnogo radosti kad u nama prepozna pouzdanog suradnika i desnu ruku.

(str. 24.) „(…) uđe majka u spavaću sobu i ugleda Emila gdje se vrzma sav nesretan. ‘Možeš li mi kazati tko je izmislio ta nova odijela?’ (…) ‘Ah, alaj ti je teško. Druga su djeca žalosna što nemaju novog odijela. Tako svak ima svojih briga…’“

Sjetimo li se katkad, dok smo nezadovoljni zbog odjeće kakvu su nam kupili roditelji, kako bi mnoga djeca željela imati što imamo mi.

(str. 25.) „’Isporuči lijepo svima moj pozdrav. (…) I ponašaj se pristojno da se ne bi reklo kako mi ovdje ne znamo što se pristoji.’“

Imamo li na umu kako u svakoj prilici svojim ponašanjem predstavljamo obitelj, ljude i sredinu iz koje dolazimo? Sigurno ih želimo svojim ponašanjem predstaviti u najboljem svjetlu.

(str. 25.) „’Osim toga, uvijek je dobro kad čovjek ima nekoliko maraka u džepu, koje ne treba, ali ih čuva za svaki slučaj. (…) Pazi dobro da ga ne izgubiš.’“

Zašto je dobro pridržavati se pravila kako novac valja trošiti oprezno?

(str. 26.) „’I nikome u vagonu da nisi pričao koliko novaca imaš uza se!’“

Iz kojih se razloga nije dobro hvaliti o količini novca koju posjedujemo?

(str. 26.) „’Za bezbroj je ljudi sto maraka gotovo isto koliko i milijun, (…)’“

Kako možemo protumačiti to što mnogim ljudima i sitan novac jako mnogo vrijedi?

(str. 26.) „(…) je njegova majka radila, (…). Tek ponekad bi se razboljela i ležala u krevetu. Tada bi dolazio liječnik i prepisao joj lijekove. Emil bi stavljao majci tople obloge i kuhao u kuhinji za nju i sebe. I kad bi ona zaspala, Emil bi čak mokrim krpama izbrisao pod (…)“

Na koji način djeca imaju priliku iskazati svojim roditeljima svoju ljubav i privrženost?

(str. 27.) „(…) je Emil bio momče za uzor? Vidite, on je jako volio svoju majku. I on bi se strašno stidio da je bio lijen, dok je ona radila, računala i opet radila. Pa da on, pokraj takvog stanja zanemari svoje školske zadaće ili da ih prepisuje od Rikarda Naumana (Richard Naumann)? Ili da izostane iz škole čim mu se pruži prilika? Vidio je on kako se majka muči, samo da ga ne bi lišila ničega što su drugi učenici realke primali ili imali. Pa da je još vara i da joj zadaje jade?“ (…) Emil je bio momče za uzor. Tako je. (…) Bio je on momče za uzor jer je htio da bude takav. On se na to odlučio, kao što se netko odluči da neće više ići u kino ili da više neće jesti bombone. (…) Volio je pohvalu koju bi primio u školi ili ma gdje drugdje, ali ne zato što je njemu godila, već zbog toga što je njegovoj majci činila radost. Bio je ponosan što je mogao, na svoj način, da joj se bar donekle oduži za sve što je ona za njega kroz čitav život neumorno činila.“

Čime mogu djeca iskazati svoju zahvalnost roditeljima?

(str. 29.) „Nedavno je tucet đaka realke, nakon sata gimnastike, na livadi kraj rijeke, kradom navuklo stari plišani šešir na hladnu glavu spomenika velikog vojvode, zvanog Karlo s nakrivljenim obrazom. A zatim su podigli Emila jer je znao dobro crtati, i on je morao na liku velikog vojvode tintenim olovkama napraviti nos i kao smola crne brkove.“

Na koji se način moguće oduprijeti skupini vršnjaka u njezinim neprimjerenim zahtjevima?

(str. 32.) „Razumije se da je još jedno mjesto bilo slobodno. A neka debela žena koja je skinula lijevu cipelu jer ju je žuljala, (…)“

Kako se osjećamo u društvu osobe koja se ponaša preslobodno te ne mari smeta li prisutnima takvo njezino ponašanje?

(str. 32.) „Do prozora, pored Emila, neki je gospodin u krutom šeširu čitao novine. Odjednom on ostavi novine, izvadi iz džepa komadić čokolade pa je pruži dječaku i reče: ‘No, mladi čovječe, kako bi bilo?’ ‘Bit ću tako slobodan,’ odgovori Emil i uze čokoladu. Tek nakon toga skide žurno svoju kapu i doda: ‘Moje je ime Emil Tišbajn.’“

Dopušta li bonton muškim osobama zadržavanje kape ili šešira na glavi u zatvorenom prostoru? Čime je najlakše zadobiti dječju naklonost? Znaju li djeca zašto nije preporučljivo od nepoznatih ljudi primati slatkiše i druge predmete te pričati o osobnim stvarima?

(str. 37.) „San u kojem se juri“ „Uz opasnost po život zabranjeno je pljuvati po podu.“

Zašto nije dopušteno pljuvati na pod?

(str. 44.) „Plakao je zbog novca. I plakao je zbog svoje majke. (…) Emil je znao koliko se njegova majka mjesecima mučila da bi uštedjela sto i četrdeset maraka za baku, i da bi njega mogla otpremiti u Berlin. I jedva što je gospodin sin sjeo u vlak, naslonio se lijepo u kut, zaspao pa sanja neke lude stvari i dopušta da mu neki probisvijet digne novac. (…) Majka je uzalud štedjela. Baka ni pfeniga nije dobila. U Berlinu nije mogao ostati. Kući se nije smio vratiti. I sve to zbog nekog pokvarenjaka koji dariva djecu čokoladom i pričinja se kao da spava. A na kraju ih opljačka. Alaj mi to bješe neki otmjen svijet!“

O čemu valja dobro razmisliti kad preuzmemo neku odgovornost? Što se u toj prilici očekuje od nas? Što trebamo poduzeti kako bismo odgovorno obavili ono što se od nas očekuje? Razmišljamo li dovoljno ozbiljno o posljedicama?

(str. 45.) „Sad bi mu samo trebalo da još ima posla i s policijom. Tu, posve prirodno, stražar Ješke ne bi više mogao šutjeti, već bi morao službeno dostaviti: ‘Ja ne znam, ali realac Emil Tišbajn iz Nojštata ne sviđa mi se nikako. Najprije isprlja poštovanja vrijedne spomenike. Zatim dopušta da mu se ukrade sto i četrdeset maraka. A možda mu novac uopće i nije ukraden? Tko prlja spomenike, taj i laže. U tome imam dovoljno iskustva. Vjerojatno je zakopao novac u šumi (…) Tealac Tišbajn sam je lopov. Molim, gospodine šefe policije, uhitite ga!“

Može li se smatrati pouzdanom osobom onaj koji je ranije sudjelovao u nepoželjnim i kažnjivim aktivnostima?

(str. 48.) Tada se tramvaj prvi put zaustavi. (…) Čak su se mnogi putnici gurali u kola. Pa i pokraj Emila. Neki ga je čovjek grdio jer je dječak ispružio glavu van i smetao mu. ‘Ne vidiš li da se ljudi hoće popeti?’ gunđao je ljutito.’“

Na kojim se mjestima nije poželjno zadržavati u javnom prijevozu i zašto?

( str. 50.) „’Ja sam izgubio novac, gospodin’ kondukteru’, reče Emil. (…) ‘Što vi mislite, koliko se dječaka dnevno popne u kola pa hoće namagarčiti čovjeka kako su izgubili novac. A poslije vas ismijavaju.’“

Zašto kontrolor u javnom prijevozu ne vjeruje isprikama putnika koji nema voznu kartu? Je li obveza putnika platiti voznu kartu u javnom prijevozu?

(str. 56.) „ ‘Tako, iz Nojštata? Zbog toga imaš tako glupo odijelo.’ ‘Povuci riječ! Inače ću ti opaliti jednu da ćeš vidjeti sve zvijezde.’“

Zašto si djeca međusobno češće  upućuju pogrdne riječi mjesto pohvalnih riječi?

(str. 56.) „’Ja sam čak mislio da imaš previše vremena! Sakriti se s punim kovčegom i stručkom zelja iza novinskog kioska i igrati se sa samim sobom skrivača! Tu čovjek sigurno ima nekih deset do dvadeset metara suvišnog vremena.’“

Donosimo li koji put ishitrene zaključke o osobama koje i ne poznajemo dovoljno? Kako nam se često dogodi o drugima suditi na temelju pogrešnih pretpostavki?

(str. 57.) „’I, čovječe, ako nemaš ništa protiv, ja ću ti pomoći.’ (…) Pružiše si ruke i izvanredno se svidješe jedan drugome.“

Kako se osjećamo kad nam tko dobronamjeran bez ikakvih zahtjeva i očekivanja pomogne u nevolji?

(str. 58.) „Emil osjeti veliko olakšanje. Jer nevolja ostaje nevolja. Ali imati nekoliko prijatelja koji dobrovoljno dijele s tobom sudbinu, to ipak nije mala utjeha.“

Osjećamo li sigurnost i mir kad nam je u nevolji pouzdana osoba u blizini?

 (str. 60.) „Svatko je dao koliko je imao. Novac je padao u Emilovu kapu. Čak se našla i jedna čitava marka. (…)“

Kako bjasniti poslovicu: „Tko odmah da, dvaput da.“?

(str. 64.) „’Oni će jednostavno uhvatiti priliku pa će mu novac, koji je zdipio, opet zdipiti.’ ‘Svašta,’ izjavi Profesor. ‘Ako mu mi zdipimo novac, onda ćemo biti isto takvi lupeži kao što je i on sam!’ ‘Nemoj samo bjesnjeti!’ viknu Traugot. ‘Ako mi netko nešto ukrade, pa mu ja to ponovo ukradem, onda valjda nisam lopov!’ (…) ‘Profesor sigurno ima pravo’, umiješa se Emil. ‘Ako ja nekome potajno nešto dignem, onda sam lopov. pripada li to njemu ili meni, to je svejedno.’“

Koji je jedini ispravan način da si vratiš novac koji ti je ukraden?

(str. 67.) „’Ja sam svom starom obećao da neću uraditi ništa što je nepristojno ili opasno. I dok držim obećanje, mogu raditi što me volja. To je sjajan tip, moj otac.’“

Kakvo ponašanje djece donosi mir u kući i međusobno povjerenje?

(str. 73.) „Profesor susretljivo ponudi maloj Hithen svoj stolac i ona sjedne.“

Osjeća li zadovoljstvo djevojčica kojoj je dječak ljubazno ustupio svoje mjesto za sjedenje? Kakav će dojam na nju ostaviti taj dječak? Hoće li se radije družiti s njim?

(str. 77.) „’Je li tvoja majka, zapravo, jako stroga?’ upita berlinski dječak. ‘Moja majka?’ reče Emil, ‘ma ni govora. Ona mi sve dopušta. Ali ja to ne radim. Shvaćaš li me?’“

Kada su roditelji spremni svojoj djeci dati veću slobodu?

(str. 98.) „Gospodin Lurje prođe kroz nekoliko hodnika, lijevo, desno, pa opet lijevo. Zatim pokuca na neka vrata. Hrapav glas viknu: ‘Unutra!’ Lurje otvori vrata i reče žvačući: ‘Gospodine načelniče, mali detektiv je ovdje. Emil Tišbajn, vi već znate.’“

Zašto nije poželjno ući u zatvorenu prostoriju bez kucanja i kada valja ući? Tko koga prvi pozdravlja i tko se kome prvi predstavlja?

(str. 114.) „Kad je stigao Emil s majkom, nasta veliko pozdravljanje. Svaki je dječak Emilovoj majci pružio ruku. A ona se opet svakome posebno zahvaljivala što je bio na pomoći njezinu sinu.“

Tko kome prvi pruža ruku kod pozdravljanja?

(str. 116.) „’Mislim na malog Dinstaga. (…) Taj je dva dana sjedio kraj telefona. On je bio svjestan svoje dužnosti. I on je tu dužnost obavljao, iako mu se nije svidjelo. To je bilo izvanredno, razumijete li? To je bilo izvanredno! Njega uzmite sebi za primjer!’“

Zašto je važno prevladati svoj osjećaj nelagode kad radimo posao koji nam se ne sviđa, a koristan je i važan?

ČAPEK, KAREL. 1995. POŠTARSKA BAJKA. DIVIČ – KATARINA ZRINSKI. ZAGREB

(str. 9.) “‘Halo, ministarstvo pošta? Ovdje poštanski patuljak broj sto trideset i jedan.'”

Zašto se na početku telefonskoga razgovora treba predstaviti?

(str. 10.) “‘Gospodo patuljci, ne bih vas želio ometati, ali kakve su vam to karte?'”

Kako valja uljudno osloviti nepoznatu osobu i što se postiže uglađenim obraćanjem drugoj osobi?

(str. 12.) “”Ne bih baš volio čuti, gospodo, da ih otvarate i čitate. To se ne smije, ljudi moji, time se krši propis o tajni pošiljaka, (…) to je veliki grijeh da netko otvori pismo koje nije njegovo!'”

Zašto se ne smiju otvarati tuđa pisma?

(str. 13.) “‘Mi, patuljci koji živimo po uredima, hranimo se, kao i žohari, onime što vama, ljudima pretekne: pokojom mrvicom kruha ili komadićem žemlje.'”

Do kakvih posljedica može dovesti nečistoća u našem životnom prostoru?

(str. 14.) “‘Vidi, vidi’, rekao je odjednom, ‘ovo je pismo u zalijepljenoj omotnici, ali na njoj nema ni adrese ni marke.'”

Zašto se ne smije slati pismo bez adrese i marke?

(str. 17.) “‘Moja najdraža marice, evo pišem ti da sam dobijo mijesto vozača pa ako očeš možemo se vijenčati piši mi dal me još voliš piši mi brzo tvoj vijerni francek.'”

Kakav ćemo dojam steći o osobi čije je pismo puno pravopisnih pogrešaka?

(str. 19.) “‘ja ću naći gospođicu Maricu makar morao trčati godinu dana i proći čitav svijet.'”

Na što nas obvezuje nekome dato obećanje?

(str. 20.) “To je rekao, poštarsku torbu s pismom i kriškom kruha prebacio preko ramena, pa krenuo u svijet.”

U čemu se ogleda skromnost?

(str. 24.) “Kad je tužni gospodin ugledao kraj ceste turobnoga gospodina Kolbabu, naredio je vozaču da se zaustavi i rekao: ‘Dođite, poštaru, povest ću vas djelić puta.'”

Imamo li sućuti prema ljudima u nevolji i jesmo li im pružiti pomoć?

(str. 26.) “‘A joj, baš mi je drago da imam čast upoznati vas! Kako vam je gospođica Marica mogla odgovoriti kad uopće nije dobila vaše pismo?'”

Koje su moguće posljedice nemara?

(str. 27.) “‘kad mi kažete gdje gospođica Marica stanuje, pismo će, da znate, naći put do nje. Stari moj, već godinu i jedan dan nosim ga u torbi i tražim po cijelom svijetu pravu gospođicu Maricu! Dragi momče, sada odmah i smjesta, brzo i bez odgađanja, dajte mi adresu gospođice Marice, a ja ću otići i uručiti joj pismo.'”

Koja osobina odlikuje onoga tko dosljedno izvršava svoje obveze?

(str. 29.) “‘No,no’, rekao je gospodin Kolbaba suosjećajno, ‘joj, joj, a joj, zaboga, sto mu poštanskih sandučića, Isuse Bože, nije valjda tako loše? Zar ste bolesni, gospođice?'”

Kome su važni izrazi utjehe?

(str. 30.) “‘Ne brinite zbog toga’, tješio ju je gospodin Kolbaba. ‘A ja već godinu i jedan dan nosim u torbi pismo i nemam ga kome uručiti. Znate što, gospođice Marice, ja ću to pismo dati vama. I pružio joj je pismo.”

Razmislimo li unaprijed koliko ćemo napora uložiti da bismo ispunili obećanje?

(str. 32.) “Gospodin Francek ništa nije odgovorio, samo su mu se oči sjajile.”

Može li nam nemar trajno pokvariti sreću?

LOVRAK. MATO. 2003. DRUŽBA PERE KVRŽICE. MOZAIK KNJIGA. ZAGREB.

Razmišljamo i razgovaramo o ponašanju likova.

(str. 14.) „Baka opet kihnu. ‘Nazdravlje, bako i na dugo življenje!’ kliče Pero kroz prozor. ‘Pa, ostanemo li živi od propuha i dobijemo li za doručak žgance, onda molim da ih zalijete vrućim mlijekom!’

Ruga li se Perica baki prisjećajući se njezinog protivljenja otvaranju prozora? Kako se nekada oslovljavalo roditelje i starije ukućane?

(str. 15.) „Na rijeci imamo odvajkada stari mlin, vodenicu. (…) Mlin je seoski zadružni. (…) Eno ga već šest godina svega zarasla u drač. Trune. A zašto? Samo zato što se most preko potoka, koji utječe u rijeku, provalio i ne može se kolima prijeći preko jarka u mlin. Neki su seljaci bili za to da se most popravi, a drugi su se tomu protivili.“

Što se događa kad se ljudi ne mogu složiti?

(str. 18.) „Njih šestoro krenulo je posred druma u školu. Divljak jede velik komad gibanice sa sirom. Pero gleda, gleda, šuti i čeka. Onda stade pred njega i kaže mu: ‘Budi čovjek!’ I razumije ovaj. trga ostatak kolača i dijeli svima po komadić.“

Je li uljudno prisutnima ponuditi da kušaju hranu koju jedemo, umjesto da nas čeznutljivo gledaju?

(str. 26.) „’Da dademo poštenu riječ? Zakunimo se!’ ‘Sunca mi!’ ‘Tako mi duše!’ ‘Majke mi!’

Bi li bilo dovoljno obećanje umjesto zaklinjanja?

(str. 27.) „’Stari mlin!’ Budala piše olovkom po zidu te dvije riječi. Pero prigovara: ‘To je divljačija! Ostruži to nožem sa zida, budalo!’“

Zašto nije dopušteno šarati po zidovima škole i drugih zgrada?

(str. 30.) „Uđe nadzornik. Rukuje se s učiteljem. Stane ispred djece, a onda će učitelj đacima. ‘Djeco! Kod nas je naš gospodin nadzornik!’ U razredu tajac. A i što će djeca na to?!(…) Da kažu: Drago nam je! (…) ‘Izvolite sjesti!’ reče učitelj. Mnogo zbunjenih đaka reklo je zajedno s nadzornikom: hvala, i svi sjedoše. Nadzornik je izvadio lijepu džepnu maramicu. Razmotao je dugo i s uživanjem. Sasvim ju je raširio i useknuo se. Onda je izvadio malu četkicu i prilagodio brkove.“

Kako je učitelj predstavio nadzornika? Je li pristojno u javnosti izvoditi predstavu oko brisanja nosa i češljanja brkova?

(str. 35.) „’Pero ima vrućicu!’ ‘Kako znaš?’ upita učitelj. (…) ‘Tužio nam se jutros! Jutrom rano ide na pašu bos po rosi. I tako svako jutro, a rosa je hladna.’ ‘Zašto ne obuje cipele?’ pita nadzornik. ‘Cipele štedi za zimu!“

Jesu li nekadašnja djeca živjela u skromnijim uvjetima i jesu li bila izdržljivija i manje zahtjevna, nego ona današnja?

(str. 60.) „Sad su u školi najtužniji dani. Vani ljeto, a u školskoj sobi tvrde klupe, hladno i ništa zanimljivo. Radi se, ali taj rad nije ništa novo. Zove se ponavljanje. U školi su svi prozori otvoreni i to je sreća. Ako te još veća sreća posluži i učitelj ode nekamo na kratko vrijeme, možeš sjesti na prozor u katu da ti noge vise van. Tako si na slobodi, divljoj, iz koje možeš pljuckati na prolaznike. Ako si pristojan đak, odozgor ćeš pristojno pozdravljati. Odrasli prolaznici nisu jednaki. Jedni se tome dive, drugi padaju u nesvijest od straha, a treći glasno govore: ‘To je nered! To je strašan nered!’“

Kakvu sliku stvaraju učenici o sebi svojim ponašanjem i postupcima?

(str. 61.) “Svi gledaju Šila. On bez riječi otkapča hlače i razvezuje gaće, te pokazuje modre masnice po debelom mesu. ‘To je od biča. Mislio sam, ubit će me ćaća…’ (…) ‘Da priznamo našim starima kamo idemo i što kanimo izvesti, ništa ne bi pomoglo! Još bi naše priznanje sve pokvarilo.’“

Koje je bilo uvriježeno mišljenje o batinama u ono vrijeme? Kakav je stav o batinama danas?

(str. 64.) „Šilo prijeđe preko ustave i penje se na golemi mlinski kotač koji je imao guste lopatice za vodu. Viče drugovima: ‘Učitelj mi je više puta u školi rekao: ‘Ti nemaš sve kotače u glavi!’ Da nije mislio na ovaj? Haj! Haj!’“

Je li Šilo ozbiljno shvatio učiteljevu primjedbu? Što znači ta poruka?

(str. 65.) „ (…) reče Pero: ‘Družbo! Zasukati rukave! Na posao! “

Što valja poduzeti za uspjeh i ostvarenje zadanog cilja?

(str. 66.) „’Peri dajem jedino svoje blago, moju pernicu.’ (…) Izvukoše ga. U nesvijesti je, blijed, zelen i ne zna za se. Pero i Šilo ga izvuku i polože na travu kod bunara. Milo dijete udari u plač, Budala kriknu i pobježe prema selu. (…) Peru, Šila i Milo dijete jednako zahvati veliki strah te nagnu bježati i oni prema selu za onom dvojicom. Kad su ostavili mlin, Šilo se napolju sjeti Mede kako je ostao sam ležati na travi. (…) Stali su i pogledali se. Okrenuli se i kao strijele pojurili natrag u mlin. Za njima potrči i Milo dijete. Našli su Medu u nesvjestici. Šilo se prvi dosjetio: ‘On nije umro. On se onesvijestio. Da ga polijemo vodom?’ ‘Da! Da!’ progovori konačno i Pero. ‘Brzo vode!’ Šilo je donosio, a Pero ga je polijevao po glavi, po licu, po vratu i vlažio mu prsa. (…) Konačno Medo progleda (…). Pero reče: ‘U bunaru je ugljična kiselina.’“

Kakvo se ponašanje u nevolji očekuje od prijatelja? Što bi se dogodilo da su svi pobjegli od onesviještenoga Mede? Koje su znanje stečeno u školi dječaci provjerili u toj neprilici?

(str. 75.) „Kad bolje pogledaše, a ono Divljak doveslao do obale ispod vrbe i nikako ne umije izaći na obalu. Čamac se vraća i on bi pao u vodu. ‘Da mu pomognemo?’ upita Šilo. ‘Idem ja!’ kaže Medo. ‘To je slavno!’ opet će Šilo. ‘Tako vam se pružila zgoda da se pomirite.’“

Zašto je pomaganje u nevolji prava prilika za pomirbu te obnavljanje i učvršćivanje prijateljstva

(str. 77.) „’Divljak je otišao u selo. On će sve odati. Sve će biti upropašteno! Sad vidite što može da učini nesloga.’“

Je li poželjno prije pristupanja nekom zajedničkom projektu dobro upoznati sve članove i njihove mogućnosti te odabrati samo one pouzdane? Je li se Pero ranije upitao hoće li Divljak biti odan družbi?

(str. 78.) „Veliko ih je veselje obuzelo sad kad su vidjeli kako im posao napreduje.“

Kakvi osjećaji i kakvo raspoloženje dolazi s uspjehom u radu?

(str. 79.) „’Pozvao sam ga na stranu i rekao mu što mu družba iz mlina poručuje. Divljak mi je na to isplazio jezik. No to mu nije bilo dosta, nego me je još i udario u prsa da sam pao.’ ‘To će mu se svakako vratiti!’ obeća Pero.“

Što se, po Perinu mišljenju, događa onome tko čini zlo?

(str. 81.) „Tu je Divljaka pritisnuo o zid i prikliještio ga za grlo. ‘Odaš li komu ma i jednu riječ o mlinu, bit ćeš bijen tri puta na dan! Ni riječi više ne govorim… Bolje će ti biti da se vratiš nama!’“

Koliko je učinkovita prijetnja, ucjena i zapovijed u borbi s protivnicima?

(str. 103.) „Družba je saznala još jednu novost koja ih je ozbiljno zabrinula. ‘Čamac smo našli odvezan. Luta po jezeru. Osim toga je cvjetnjak zgažen.’ (…) Pero reče:’ Ako su Divljak i Budala, lako ćemo s njima.’“

Dade li se zlo lako iskorijeniti? Koji su načini da ga se obuzda i spriječi?

(str. 107.) „Bombone i čokoladu su pojeli putem. ‘Nije lijepo da smo sve sami pojeli’, kazao je Pero, ‘ali sad je kasno.’“

Koliko je česta pojava da činimo ono što istodobno zamjeramo drugima? Pero je ranije upozorio Divljaka da gibanicu ne jede sam, već da je podijeli s prijateljima.

(str. 109.) „Oni su svi toliko danas uradili da je Peri bilo žao što svima nije donio bombona iz dućana. Savjest ga je pekla uistinu! Da popravi što je pogriješio on im reče uveče da će ih sve provesti čamcem. Svi su se tomu veselili, (…).“

Treba li ispraviti svoj propust ili je prihvatljivo pustiti vremenu da prođe i praviti se zaboravnim?

(str. 113.) „’Naša je industrija proradila!’ ‘Tko ju je pokrenuo?’ ‘Ja!’ klikne Milo dijete (…) ‘Milo dijete! Ti si naš velikan! (…)’ ‘Zar ja moram sada nešto odgovoriti?’ (…) ‘reci samo: hvala.’“

Koliko su skromnost i samozatajnost poželjne ljudske osobine za nas i za druge ?

(str. 115.) „’Nesreća me stigla. Mog su oca zatvorili na osam dana. On nije kriv i nije ništa ukrao. Onom je seljaku rekao da je podmićen. Zna sigurno da je tako, ali nema svjedoka.’“

Koliko vrijede teške optužbe bez čvrstih dokaza?

(str. 116.) „Tamo su opazili da je neprijateljska noga opet gazila po njihovu ljetovalištu. Na lijepom bijelom zidu mlinareve kuće napisana je ugljenom jedna rečenica puna prostote. Čamac je opet odvezan i gurnut u jezero. Cvjetnjak izgažen. Družba je škrgutala zubima od bijesa i stiskala pesnice: ‘Ovakve divlje poslove rade jedino Divljak i Budala!’“

Razmislimo o razornoj snazi ljubomore i načinu kako je umanjiti i smiriti.

(str. 118.) „Sad su članovi družbe još marljivije prionuli za posao da Peri prirede veselje. Medo ih je podsjetio i na ovo: ‘Družbo! Mi smo sve složniji! Sjetite se, Pero već dulje vremena nije trebao viknuti riječ ‘kvržica’ da nas umiri.’“

Je li se Medo sjetio kako je i njemu Pero pomogao izbaviti ga iz nesvijesti?

(str. 127.) „’Učitelj je u mlinu ostao zapanjen. (…) Grlio nas je. Mal’ nas ne izljubi tamo u mlinu. A kad smo mu htjeli čamac pokazati, opazili smo da ga nema. Tu smo spomenuli Divljakovu rabotu od početka do kraja. Nije prošlo ni nekoliko minuta kadli opazimo Divljaka sa dva druga kako se vraćaju na čamcu iz rijeke. Kad nas je opazio, trebali ste vidjeti to lice! Kad doveslaše do obale, reče im učitelj: ‘dakle, našao sam vas! Mi u školi, a vi ovdje na veslanju!’ Divljakovi drugovi počeli plakati, a Divljak nato reče: ‘Ja nisam kriv. Mene je ovamo Pero dovukao.’ Učitelj će onda: ‘Dosta o tom. Pitam vas tko je ovo sve tako krasno uredio?’ Divljak odmah prihvati: ‘Ja! To sam ja učinio!’ Tako je učitelj Divljaka najbolje upoznao.“

Što mislimo o osobama koje si pripisuju i prisvajaju tuđe zasluge?

(str. 130.) „Perin otac pograbi sina u jednom času i podiže ga uvis. Onda ga pritisnu na prsa i poljubi u čelo. Sav je sjao od sreće. A onda mu reče: ‘Sine! Tvoja je družba nas stare naučila pameti!’“

Što roditelje čini najsretnijima i najponosnijima?

SPYRI, JOHANNA. 2017. HEIDI. ŠKOLSKA KNJIGA. ZAGREB.

Razmišljamo i razgovaramo o ponašanju likova.

(str. 11.) „’Imao ti je on jedno od najljepših imanja u Domleschgu. (…) Djed nije htio raditi ništa, samo je po cijele dane izigravao gazdu. Kada je prokockao i propio cijelo imanje, otac mu je umro od muke i jada, a nedugo zatim i majka. (…) Djed, koji osim zlog glasa više nije posjedovao ništa, uskoro se također izgubio. (…) Nitko nije želio ni čuti za njega.’“

Koje su posljedice rasipničkog ponašanja?

(str. 14.) „’O, glupa li djeteta!’ viknu Deta.“

Kakvo će mišljenje imati o sebi dijete koje često ponižavaju?

(str. 24.) „’Ali prvo na umivanje’, naloži joj djed, ‘inače će ti se i sunce smijati.’“

Zašto je važno održavati higijenu?

(str. 25.) „Heidi je, baš kao i koze, trčkarala čas ovuda, čas onuda, pa je Petar morao biti neprestano na oprezu.“

Što znači odgovornost i briga za povjerene životinje i djevojčicu?

(str. 29.) „’Što se mene tiče, jarić može otići’, reče Petar popustljivo, ‘ali zato mi sutra opet moraš dati malo sira.’ (…) ‘A i kruha ću ti dati kao i danas. Samo nikada nemoj tući jadnog Češljugara, a ni druge kozice.“

Što je ucjenjivanje i kako ono utječe na prijateljstvo?

(str. 31.) „’Radije ti danas ostani kod kuće, Heidi. Djetešce poput tebe snažni vjetar mogao bi zgrabiti i u trenu otpuhnuti preko stijena u dolinu.’“

U čemu se ogleda djedova ljubav i briga za Heidi?

(str. 33.) „(…)’Petar mora ići u školu’, objasni djed. ‘Tamo uči čitati i pisati, a to ponekad uopće nije lako (…)’“

Je li lako ispunjavati obvezu pohađanja škole?

(str. 35.) „’Pričekaj, bako, sve ću ja to reći djedu. On će se već pobrinuti da se koliba ne sruši. Nema toga što djed ne bi znao popraviti.’“

Zašto zaslužuje pohvalu i osoba koja se doima da to ne zaslužuje?

(str. 37.) „’Dobro je, Heidi, održala si riječ.’“

Smije li biti dvojbe: ispuniti, održati obećanje ili ne?

(str. 38.) „Djed je upravo iz sve snage ukucavao nove klinove u zid. Brigitta mu priđe i reče: ‘Želim vam dobru večer, djede. I mama vas lijepo pozdravlja. Željele bismo vam od svega srca zahvaliti što nam činite toliku uslugu.’“

Koji je pravi način povratka povjerenja u čovjeka koji je ranije okaljao obraz?

(str. 52.) „’Da. Heidi, moraš naučiti čitati. Svi ljudi to moraju. Gospodin učitelj jako je dobar. Još se nikada nije naljutio i sigurno će ti sve lijepo objasniti.’“

Kako valja oslovljavati učitelja i druge javne osobe?

( str. 63.) „’Adelheid, ponijela si se vrlo neodgojeno i zaslužila si kaznu jer si napustila kuću bez pitanja.’“

Koje su moguće posljedice izlazak iz kuće bez javljanja ukućanima?

(str. 70.) „(…) Sebastianu je bilo žao, pa je pokušao ohrabriti: ‘Samo nemojte biti žalosni. Samo hrabro, pa vi ste naša pametna djevojčica, koja još nije zaplakala otkako je kod nas.’“

Sjetimo se koliko je važno ohrabrenje, utjeha, sažaljenje pruženo potrebitoj osobi.

(str. 80.) „’Čitanje se ne može naučiti’, odgovori Heidi. ‘Preteško je.’ (…) ‘Možda se još nisi dovoljno potrudila?’“

U kakvoj su vezi uspjeh i zalaganje?

(str. 97.) „Zaželio joj je sretan put, a Heidi mu pristojno zahvali za sve što je imala u njihovoj kući.“

Zašto je važno izraziti svoju zahvalnost?

(str. 106.) Heidi se odjednom uozbilji. ‘Da je dragi Bog odmah učinio ono za što sam ga toliko molila, danas mi ne bi bilo tako lijepo,’ reče.“

Kakvo ponašanje podrazumijeva strpljivost?

(str. 117.) Užasno razljućen, postavio se tako da ga gospodin ne može vidjeti, stegnuo pesnicu i prijeteći mahao njome po zraku.“

Što doznajemo o osobinama onoga tko drugome prijeti iza leđa?

(str. 117.) „Kada je ugledao velik komad mesa, zadrhtao je od radosti. Tada gurne ruku u torbu ne bi li izvukao tu blagodat, no odjednom mu padne na pamet da je, ne tako davno, još stajao iza gospodina i prijetio mu pesnicom. A sada mu taj gospodin poklanja cijeli, bogati ručak.“

Treba li se prisjetiti svojih ružnih postupaka prema drugoj osobi te se pokajati barem u svojim mislima?

(str. 124.) „’Iako ću morati još ležati, osjećam se mnogo bolje. Vidiš. Onaj tko sam nije doživio, ne može znati kako mi je ležati posve samoj mnogo, mnogo dana, kada ne čujem ni riječi drugog čovjeka, a oko mene nema ničeg osim tame. Tada mi navru teške misli i ponekad mi se učini da ne mogu dalje. Ali kad čujem riječi koje si mi pročitala, osjećam svjetlost u srcu i opet se počnem radovati.’“

Kako se osjeća bolesna i nemoćna osoba kad joj se pruži pomoć i utjeha?

(str. 125.) „(…) đaci koji daleko stanuju sjednu u svoje klupe, stave noge na stol, a ručak na koljena.“

Je li nepristojno u školi noge stavljati na klupu?

(str. 126.) „Petar se sav naježio. ‘A onoga tko ne zna sricati propisno ismiju’, reče Heidi. ‘Onda ću radije naučiti čitati,’ reče Petar (…)“

Zašto je sramota ne znati čitati?

(str. 127.) „’Ne moraš se bojati, Petre. Dolazit ćeš k meni svaku večer i, ako budeš učio kao što si danas, ubrzo ćeš znati cijelu abecedu.’ Petar joj obeća da će tako i biti.“

Kako upornost i marljivost dovodi do uspjeha?

(str. 130.) „’Od sada ću marljivo učiti’, obeća Petar. Od te večeri Petru je krenulo tako dobro da su ubrzo prešli i na sricanje, a to je za njega bio veliki napredak.“

Što se od nas očekuje kad smo nešto obećali?

(str. 135.) „Djed je u međuvremenu dovukao kolica. ‘Malenoj bi sigurno bilo udobnije kada bismo je posjeli u kolica na koja je navikla. Nosiljka je pomalo tvrda’, reče i ne pričeka hoće li mu tko pomoći, već sam obazrivo podigne Klaru sa slamnatog sjedala i posjedne je u meka kolica. Na to joj namjesti rupce i stavi noge na udoban jastuk, kao da cijelog života ništa drugo nije ni radio, osim njegovao uzete ljude.“

U kojim se postupcima ogleda obazrivost, brižnost, nježnost, pomoć nemoćnome?

(str. 143.) „Ubrzo stigne Petar s kozama. Činilo se da je njegovo ogorčenje dostiglo vrhunac. Već je tjednima morao dijeliti Heidi sa stranom djevojčicom iz dalekog grada, a na tako nešto nije bio navikao. (…) I Petru je prekipjelo! Slučajno je spazio kolica gdje stoje pod jelama i pogleda ih osorno, kao da gleda najvećeg neprijatelja. Osvrnuo se uokolo. Sve je bilo tiho, nigdje nikoga na vidiku. Tada poput divljaka zgrabi kolica i ljutito ih gurne niz strmu padinu. Kolica odlete i istog časa nestanu.“

Što su ljubomora i osveta te koje su njihove posljedice?

( str. 144. „Daleko dolje padao je njegov neprijatelj, prevrćući se sve brže i brže. Pojedini dijelovi već su letjeli na sve strane. Noge, naslon, jastuk, sve se to razletjelo po zraku. Promatrajući što se događa, Petar osjeti neobuzdanu radost i poskoči uvis. Grohotom se nasmije, zadovoljno lupi nogom o zemlju, i dalje zlurado gledajući nizbrdo. (…) Ali Petar je smetnuo s uma što biva kada se nekome učini zlo.“

Treba li razmisliti o posljedicama prije nego li što poduzmemo?

(str. 151.) „’Djed kaže da je vjetar kriv’, primijeti jedna žena. ‘Dobro da to nije učinio netko drugi’, oglasi se pekar. ‘Taj bi se loše proveo kada bi za to doznao gospodin iz Frankfurta. On će ionako htjeti da se cijeli slučaj temeljito istraži. No mene bar neće moći sumnjičiti jer već dvije godine nisam bio gore na planini.’ Ljudi su još štošta govorili, ali Petru je bilo dovoljno i ono što je čuo. Iskrao se iz gomile i potrčao uzbrdo koliko su ga noge nosile, kao da mu je za petama netko tko bi ga rado ščepao. Pekarove riječi utjerale su mu strah u kosti. Bio je uvjeren da bi se svakog časa mogao pojaviti neki policajac iz Frankfurta, koji će htjeti istražiti slučaj. I tada bi se moglo otkriti da je on to učinio, pa bi ga sigurno odveli u Frankfurt u zatvor. Tako je razmišljao Petar i kosa mu se nakostriješila od užasa. Sav zbunjen stigao je kući. Štogod da su ga pitali, Petar nije želio odgovarati. Čak ni krumpire nije pojeo. Što je brže mogao, šmugnuo je u krevet.“

Je li opravdan strah od kazne nakon učinjena zlodjela?

(str. 151.) „Kada su Heidi i Klara te večeri legle u svoje slamnate postelje, Heidi reče: ‘Mislim da danas moramo posebno zahvaliti dragom Bogu na velikoj sreći i radosti koju nam je poslao jer ti konačno možeš hodati.’“

Što znači izraz: sreća u nesreći?

(str. 155.) „Ali baka odmah stane u Petrovu obranu. Razumjela je da je bio ljubomoran na Klaru jer mu je oduzela njegovu Heidi. Ipak mu odluči očitati bukvicu. ‘Vidiš’, reče mu, ‘kada netko učini nešto loše i misli da to nitko ne zna, uvijek se u tome prevari. Jer dragi Bog ipak vidi i čuje sve. I On je odlučio da od zla koje si napravio na kraju ispadne dobro za onu kojoj si želio naštetiti. Kako Klara više nije imala kolica u kojima bi se mogla voziti, posebno se jako trudila da prohoda. I odjednom joj je to uspjelo.’ (…) Petar postiđeno kimne.“

Je li pravedno što se za sva zlodjela doznaje i ništa se ne može sakriti? Je li utješno što u zlu ima i neko dobro?

(str. 155.) „Baka ga ljubazno pogleda. ‘Mislim da bi sada trebao dobiti i neku uspomenu na goste iz Frankfurta koja će te radovati.’“

Kakav bi bio život bez pomirenja i oprosta?

(str. 156.) „Ali djed se samo veselo nasmiješi: ‘Najbolja nagrada za moj trud bilo je moje zadovoljstvo kada je Klara ozdravila. Osim toga ništa mi ne treba. (…) Kada bih samo mogao biti siguran da će se jednoga dana, kada mene više ne bude, netko brinuti o Heidi!’ ‘Dragi moj djede’, reče sada gospodin Sesemann, ‘Heidi je i naše dijete. Ako će vas to umiriti, evo vam ruke! Obećajem vam da ću skrbiti za dijete.’“

Što znači poniznost, skromnost, velikodušnost u dobročinstvu?

BRLIĆ-MAŽURANIĆ, IVANA. 2002. ČUDNOVATE ZGODE ŠEGRTA HLAPIĆA. ZAGREBAČKA STVARNOST. ZAGREB.

(str. 11.) „Hlapić je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce. A jer je bio takav, zato je srećno isplivao iz mnogih neprilika.“

Zbog kojih se svojih osobina Hlapić izbavio iz svih nevolja?

(str. 12.) „Hlapić je bio malen kao lakat, a veseo kao ptica. Cijeli je dan sjedio u poderanim hlačama i crvenoj košulji na malenom postolarskom stocu, koji je imao tri noge, i cijeli je dan zabijao klince u čizme i šivao cipele. Cijeli je dan fućkao i pjevao kod posla.“

U kakvom je raspoloženju Hlapić radio svoj svakodnevni posao? Kakva mu je njegova narav olakšavala posao uz opaka majstora?

(str. 13.) „Hlapić je imao u tim hlačama tako zelene noge kao zelena žaba, pa ih nije rado nosio, jer su mu se drugi šegrti rugali. Majstor Mrkonja je zapovjedio da ih mora nositi u nedjelju. Hlapić je bio uvijek dobre volje, pa kad je vidio da mora nositi te hlače, počeo se i sam šaliti. Kreketao je ‘kre-kre’ kao žaba kad god je obukao zelene hlače. Kad su vidjeli drugi šegrti da se Hlapić šali, nijesu mu se više rugali, nego su se igrali s njime u nedjelju i vrlo su ga voljeli.“

Na koji se način Hlapić obranio od ruganja?

(str. 14.) „Neki bogati gospodin naručio je kod majstora Mrkonje čizmice za svoga malog sina. (…) No kad je gospodin došao sa svojim sinom po čizme i kad je sin obuo čizme, bile su one na nesreću pretijesne. Zato gospodin nije htio čizme uzeti ni platiti, (…) Kad je gospodin otišao, počne majstor Mrkonja bjesniti i vikati na Hlapića: ‘Ti si, nevaljalče, to skrivio! Ti lijenštino! Ti ništarijo! Ti si kriv da su čizme tijesne!’ Strašno je vikao Mrkonja. Onda uhvati one čizme i izbije Hlapića sa čizmicama po leđima. To je bilo odveć nepravedno, jer je majstor sam krojio čizme, pa Hlapić nije bio kriv što su bile pretijesne.“

Kako se osjeća dijete s kojim ružno postupaju i hoće li kasnije imati kakve posljedice od toga?

(str. 17.) „’Draga gospojo! Hvala Vam na Vašoj dobroti. Ja idem u svijet. Mislit ću na Vas i pomagat ću svakom, kao što ste i Vi meni pomagali. Vaš Hlapić’ “

Kakve posljedice imaju dobra djela? Čime se izražava zahvalnost za dobročinstva?

(str. 18.) „Baš kad je Hlapić izašao na dvorište i razmišljao bi li išao zagrliti Bundaša, počne majstor Mrkonja kašljati. Majstor je samo u snu kašljao. Greblo ga je u vratu, jer je jučer odveć na Hlapića vikao.“

Kako se grubima i nepravednima vrati njihovo ružno ponašanje?

(str.19.) „’Dajte, djede, ja ću vam ponijeti mlijeko u kuću’, reče Hlapić. ‘A otkuda si ti?’ upita djed čudnoga Hlapića. Hlapić nije rado pripovijedao o majstoru Mrkonji, pa zato reče: ‘Ja sam šegrt Hlapić. Šalje me car, da njegovu sinu razgazim čizme u njegovu carstvu, da mu pomognem.’“

Ima li što bolje od kukanja i jadikovanja?

(str. 21.) „’A zašto vi, gospođice, ne idete svaki dan sami po mlijeko dolje? Kad možete sad mene dolje pratiti, možete i sami po mlijeko’, reče Hlapić. ‘Starac je vrlo slab, pa ne može nositi mlijeko na treći kat.’ “

Bi li svima bilo bolje kad bi se svatko potrudio učiniti neko dobro najviše što može?

(str. 21.) „Hlapić se veoma čudio kako li je to pametan magarac i upitao je starca zašto ljudi tako pametnu životinju nazivaju magarcem ili oslom?“

Kada najčešće koristimo riječ magarac?

(str. 22.) „Hlapić je svaki put uhvatio posudu s mlijekom i brzo kao vjetar trčao uza stube. Tako su kola bila začas prazna. Samo je ostala jedna mala posuda starcu za zajutrak. Starac se zahvali dobromu Hlapiću i dade mu da se napije slatkoga mlijeka.“

Je li Hlapić pomogao starcu raznositi mlijeko zbog svoje dobrote ili je imao kakvu unaprijed smišljenu računicu? Je li zajutrak bio zahvala Hlapiću za dobro srce i marljivost?

(str. 24.) „Hlapić je sio na travu, izvadio iz torbe svoj kruh i slaninu i mali nož. Onda se prekrstio, skinuo kapu i počeo jesti. Jedan komad slanine metao je sebi u usta, a drugi je bacao Bundašu. Bundaš je svaki komad dočekao u uzduhu i u isti čas progutao.“

Zašto je Hlapić s Bundašem podijelio ono malo hrane što je imao?

(str. 25.) „’Zašto si tako jako plakao?’ upitao je Hlapić Marka. ‘Marko izgubio sam na paši dvije guske’, odgovorio je Marko i počeo još jače plakati. ‘To nije ništa’, reče Hlapić. ‘Mi ćemo ih naći. Hajdemo ih tražiti.“

Ima li što ljepše od pomaganja potrebitima?

(str. 30.) „Hlapić će dakle probudi, obuje čizmice i sađe s tavana po ljestvama. Zahvali se Markovoj majci, a ona mu dade velik komad kruha i tri kuhana jaja na put.“

Kad se učini dobro djelo, dođe li nagrada u pravo vrijeme i u prave ruke?

(str. 33.) Bilo je vrlo dobro što su Bundaš i Hlapić bili zajedno. Više puta bio je pametniji Bundaš, a više puta Hlapić, pa su tako uvijek pomagali jedan drugomu.“

Zašto vrijedi međusobno poštovanje?

(str. 34.) „Pod mostom je sjedio neki čovjek u dugoj crnoj kabanici s poderanim šeširom na glavi. Bundaš počne strašno lajati na njega. Sad je opet Hlapić bio pametniji od Bundaša, jer je pravo mislio: treba uvijek biti ljubazan i uljudan!“

Kako se valja ophoditi s ljudima?

(str. 37.) „’O Bože moj!’ uzdahnuo je Hlapić kad je vidio da nema čizmica. Od žalosti je sklopio ruke i ostao jedan čas zamišljen. Svako bi dijete plakalo da mu tko ukrade tako lijepe čizmice. Dakako da bi plakalo svako dijete da ostane boso na veliku putu! No Hlapić nije plakao. On je jedan čas razmišljao, a onda je skočio na noge, zovnuo Bundaša i rekao: ‘Hajdemo, Bundašu, tražiti onoga čovjeka. Mi ćemo ga naći makar ga tražili deset godina i dobit ćemo čizme, pa da ih je objesio u sam carski dimnjak!’ Tako je Hlapić pošao bos dalje na put da traži svoje čizmice.“

Kad se dogodi nevolja je li bolje bezutješno tugovati ili razborito promišljati kako pronaći rješenje u nastaloj situaciji?

(str. 40.) „’Naći ćemo već u selu nekog posla, pa onda nećemo biti gladni. A kakavi posao ti umiješ raditi, da se možemo ponuditi kakvom seljaku u službu?’ “

Protumačimo poslovicu Tko ne radi, taj ne jede.

(str. 44.) „Kad je to vidio gospodar, pomislio je: ‘ (…) Tko ne radi, ne treba ni da jede.’ Zatim je podigao sa zemlje dugačku šibu i pošao je prema Giti da je otjera s posla. Tako uvijek čine seljaci sa svakim lijenim težakom.“

Kakve radnike ne želi ni jedan gospodar?

(str. 45.) „Hlapić je sve to vidio i nije mu bilo pravo. On je ostao kod svog posla i mislio je ovako: ‘Gita nije kriva što ne zna raditi, kad je nije nitko učio poslu. A sada, kad već zajedno putujemo, moram se ja brinuti za nju, pa ću joj dati polovicu svoje večere.’ “

Ima li svaki čovjek u sebi nekih vrijednih sklonosti i sposobnosti? Treba li ljudima pristupiti s razumijevanjem?

(str. 49.) „’Vidiš li kako je moj posao izvrstan!’ reče ponosno Hlapiću.“

Smije li se podcjenjivati bilo koji ljudski rad? Može li se pokazati jako važnim i korisnim posao koji smo možda u nekom trenutku podcijenili?

(str. 50.) „Hlapić je prije spavanja još uzdahnuo: ‘Nijesam danas našao svojih čizmica!’ ‘Kakve čizme!’ upita onaj težak koji je ležao kraj Hlapića. ‘Ukrao mi je netko jutros čizme’ odvrati Hlapić. ‘I meni je netko ukrao plavi kaput’, reče težak. ‘Meni je netko ukrao sjekiru’, reče opet drugi. ‘Meni je netko ukrao šunku s tavana’, reče treći težak. ‘Meni je netko ukrao torbu, u torbi su bili novci’, reče četvrti težak. Sad su svi znali da je u selu tat koji je sve te stvari pokrao.“

Zašto je korisno s ljudima izmjenjivati iskustva o događajima i ljudima?

(str. 52.) „Nato su se počeli tako svađati da bi kuća izgorjela, a možda bi im se i kape na glavama zapalile prije negoli bi svađa prestala. No u taj čas začuje se s krova nečiji glas: ‘Dajte mi brzo kabao vode!’ Svi se ogledaju gore i vide da na krovu sjedi netko u crvenoj košulji, zelenim hlačama i sjajnoj kapi. No to je bio Hlapić, koji se popeo na krov dok su se ljudi svađali.“

Kakve nevolje mogu izazvati svađa i nesloga među ljudima?

(str. 54.) „Što se dogodilo s Hlapićem kad je pao s krova, to je bilo pravo čudo. Morao je zbilja vrlo dobar biti, jer se ne samo na tako čudnovat način spasio, nego i vrlo obradovao.“

Je li Hlapićeva nezgoda na tavanu potvrda poslovice: „U svakom zlu ima neko dobro“.

(str. 56.) „’Nemojte plakati! (…) Reći ću mu neka ostavi crnog čovjeka, neka ode u svijet i bude pošten.’ “

Koliko je u životu čovjeka, koji se udaljio s pravoga puta, važna osoba koja će na njega djelovati pozitivno i vratiti ga na pravi put?

(str. 58.) „’Baš mi je drago da mi je onaj crni čovjek ukrao čizmice.’ ‘A zašto ti je drago?’ pitala je Gita. ‘Zato, jer da sam s čizmicama bio u vatri, imale bi čizme sada ranu na peti. To bi bila šteta. Za moju ranu je lako, jer će naskoro zarasti.’ “

Je li bolje pamtiti dobru stranu događaja ili njihovu lošu stranu?

(str. 61.) „’Nemoj ti psovati moga brata!’ ‘Ja ga ne psujem, nego u šali govorim’, odvrati Hlapić. Nato brat Miškov izađe upravo pred Hlapića pa ga odmjeri i reče: ‘To nije šala, nego se ti ne svađaj s mojim bratom.’ Hlapić je već odavno bio šegrt pa je znao, kad god dječaci tako govore, onda žele da se potuku. Ali Hlapiću se nije htjelo tući, premda je bio jači od sviju pastirića. Zato on reče Miškovu bratu: ‘Nećemo se tući, nego ćemo bacati kamen pa ćemo vidjeti tko je jači!’

Koji je bolji način odmjeravanja snage: razboritošću ili šakama?

(str. 62.) „Sad je Miškov brat zašutio i drago mu je bilo što se Hlapić nije s njim potukao. A djevojčice, koje i onako rado ne gledaju gdje se dječaci tuku, rekoše: ‘Ovaj je i jači i mudriji od Miškova brata.’ “

Kako se pamet očituje u ponašanju?

(str. 66.) „Pošto nije znao što bi sada bilo najpametnije da učini, to Hlapić reče ono što se uvijek može reći: ‘Dobar dan!’ ‘Upravo je dobar dan! Valjda zato što smo se izvrnuli?’ upita crni čovjek iz grabe tako dubokim glasom kao iz groba. ‘Dobar dan je zato što ste ostali živi’ odvrati Hlapić naglas. Ali odmah pomisli na sebe: ‘I dobar je dan zato što ću moći Grgi dati rubac i forintu.’ “

Na koji je način moguće udobrovoljiti mrzovoljna i nervozna čovjeka?

(str. 69.) „’ (…) ja sam šegrt Hlapić, nosim u torbi šilo i dretve i pokrpat ću vam uzde, jer vidim da vam se jako žuri.’ To je zbilja bilo lijepo od Hlapića, jer ima malo ljudi koji bi pokrpali uzde onomu koji im je ukrao čizme. (…) Čim je Hlapić počeo bosti šilom i izvlačiti dretvu, počeo je odmah i pjevati i fućkati upravo kao u radionici majstora Mrkonje!“

Treba li pomagati i onima za koje znamo da su zli i da su nas uvalili u nevolje?

(str. 70.) „Kad je Grga vidio rubac svoje majke i kad je čuo što mu je poručila, bilo mu je žao kao malomu djetetu.“

Može li se zao čovjek popraviti pri pomisli na ljubav, brigu i savjete svoje majke?

(str. 71.) „Hlapić pogleda Grgu i učini mu se da je žalostan. ‘To je dobro’, pomisli Hlapić, ‘jer tko može da bude žalostan taj će biti i dobar!’ “

Koja će osoba prije postati bolja ona koja je osjećajna ili osoba koja je bez osjećaja?

(str. 72.) „Gita upita Hlapića: ‘A kuda ćemo mi?’ To nije znao ni sam, Hlapić. Bilo je prekasno da se ide dalje, a noćišta nijesu imali. (…) Ponudi se pastirima da ćeš im u kući pokrpiti opanke pa će nas primiti na noćište’, reče Gita.“

Predpostavlja li primljena usluga protuuslugu?

(str. 75.) „Onda upita prosjakinja Jana Hlapića. ‘A bi li ti staroj pokrpao opanke?’ ‘Kako ne bih, mene i onako šalje car da idem po ovoj zemlji, pa gdje treba pomoći, da tamo pomognem’, odgovori Hlapić.“

Što bismo mislili o osobi koja ne bi pružila pomoć osobi u potrebi?

(str. 80.) „ (…) kupci najviše trče onamo gdje je najveća vika i pozlaćena roba. (…) ‘Ostavi tu robu! Ovamo, ovamo! Ne kupuj sa zemlje košara! Smijat će ti se susjeda da si na smeću našla robu. Ovdje je kod mene zlato!’ “

Jesu li svi postupci časni kojima se trgovci služe kako bi privukli što više kupaca?

(str. 83.) „’E, kad su tako dobra ta djeca, neka ih sreća prati,’ reče on sam sebi.“

Što ljudi žele djeci koja velikodušno pružaju pomoć i brinu o dobrobiti zajednice?

(str. 84.) „ (…) tko god se jedanput okrene na vrtuljku, tomu se zavrti u glavi i on zaboravi na sve brige.“

Kakav čudesan učinak na djecu imaju vrtuljci i slične naprave?

(str. 86.) „ (…) reče gospodar: ‘Sad zbogom, djeco, hvala vam!’ Hlapić i Gita začude se i uplaše. Oni su mislili da će ih gospodar vrtuljka primiti na konak. ‘Nije zima napolju, a pijaca je velika. Možete spavati gdje god hoćete. Zbogom! Laku noć!’ (…) A Gita, Hlapić, Bundaš i papiga ostadoše u mraku, u noći, sami samcati na velikoj pijaci.“

Je li ponekad potrebno iskazati zahvalnost ne samo riječima već i djelima?

(str. 97.) „’Ja moram doći do Markove kuće prije negoli crni čovjek bude tamo da kažem Markovoj majci neka čuva svoju kravu’, odgovori Hlapić. O siromah Hlapić, kako li je dobro srce u njega! A kako je dalek put pred njim, i kako su malene noge njegove!“

Koje je poteškoće i prepreke Hlapić bio spreman prevladati kako bi zaštitio Marka i njegovu majku od lopova?

(str. 99.) „Hlapić je samo mislio na to da mora svakako doći do Markove kuće prije zore. A to je jako dobro, jer tko tako misli, onomu noge same idu.“

Je li lakše prevladati naizgled i nemoguće prepreke kad smo vođeni jakom željom za uspjehom?

(str. 103.) „Košarač je bio vrlo sretan što može pomoći toj djeci koja su mu na sajmu tako dobra bila – i tako Hlapić i Gita sjedoše u kola, a košarač potjera mršavog konja.“

Zašto je siromašni košarač bio sretan što mu se pružila prilika pomoći Hlapiću i Giti?

(str. 104.) „U dobroga gospodara uvijek je i dobar konj (…).“

Što znači ta mudra misao?

(str. 104.) „Košarač je bio veliki siromah, a siromah čovjek malo se koga boji. (…) A tko god ide nekomu u pomoć, taj se ne boji ničega, već samo da će zakasniti.“

Zašto se siromašan čovjek ničega ne boji osim da ne zakasni pružiti potrebitome pomoć?

(str. 105.) „No Hlapić odmah skoči s kola i reče košaraču: ‘Hvala vam što ste nam pomogli!’ “

Kakva osoba ne zaboravlja izraziti zahvalnost za učinjenu uslugu?

(str. 110.) „’Majstore!’ kliknuo je samo Hlapić i pružio obje ruke prema majstoru – ili od straha ili od radosti. A što je onda učinio majstor Mrkonja? O da znate! Majstor Mrkonja brzo je pristupio k Hlapiću – digao ga k sebi i rekao: ‘O, mali moj Hlapiću!’ A zatim je prvi put u životu majstor Mrkonja pogladio Hlapića po licu i po glavi.“

Zašto plemenita djela pomiruju i zbližavaju ljude?

(str. 112.) „’No, ove noći’, pripovijedao je on dalje, ‘vidio sam najedanput kako po mjesečini ide k meni jedan od one dvojice ljudi koji su me orobili. Ja sam mislio da je došao moj svršetak. No kad je čovjek došao blizu, pristupio je k meni i počeo razvezivati konopac kojim sam bio svezan. Kad me odvezao, rekao je: ‘Idi sada s milim Bogom i žuri se da utečeš iz ove šume!’ A nato je izvadio još iz džepa svezani rubac. U rupcu je bio omotan srebrn novac. On izvadi novac, pruži mi ga i reče blagim glasom: ‘Uzmi taj novac. Otkad sam dobio taj novac, okrenulo se moje srce od zla na dobro. Možda i tebi donese sreću. –A ja idem u svijet da okajem svoje grijehe.’ Kad je majstor Mrkonja to pripovijedao, usklikne Hlapić: ‘Oh! To je bio Grga! To je srebrni novac koji sam mu ja donio od njegove majke. (…)“

Mijenjaju li se ljudi nabolje kad čine plemenita djela i kad su dobronamjerni?

(str. 114.) „Kad je Markova mati čula o čemu se radi, digla je ona tri puta ruke k nebu i zahvalila Bogu što joj je poslao Hlapića. Da joj je crni čovjek odveo kravu, ostala bi ona i Marko sami s deset gusaka. A s deset gusaka ne može živjeti majka s djetetom. ‘Po sto puta hvala ti, dijete moje!’ rekla je ona i zagrlila Hlapića.“

Kako se osjećao Hlapić kad je vidio sretnu Markovu majku?

(str. 115.) „Taj mrtvi čovjek bio je umotan u crnu kabanicu. Bio je to crni čovjek, koji je tako svršio svoj opaki život.“

Što se dogodi onima koji nečasno žive i rade?

(str. 118.-119.) „’Bogzna koji su opaki ljudi odveli naše dijete i bogzna koliko je pretrpjela ona – a i mi! Jer što god roditelji misle da dijete trpi, to i oni sami osjećaju. –Napokon smo odselili iz onoga grada da ne vidimo više ono mjesto na kojem nas je takva nesreća zatekla. I od ono doba, mali moj Hlapiću, otvrdnulo je moje srce, i ti si mnogo zato pretrpio. – Ali sad će biti bolje, jer da nije bilo tvoje dobrote, nikada se ne bi Grga popravio ni meni pomogao da utečem.’ (…) Činilo se kao da je cijela njihova sobica rasvijetljena zlatnim svjetlom same sreće.’ “

Može li se opravdati čovjeku koji drugima nanosi bol zato što je sam u nevolji i zašto je pokajanje lijek?

(str. 120.) „’Nemojte me hvaliti’, reče Hlapić. ‘Da vi nijeste bili tako oštri sa mnom, nikada ja ne bih bio pobjegao od vas, niti bih našao Gitu. Možda je to vaša zasluga. To se nikada ne zna.’ Hlapić je imao pravo kad je tako govorio. Kad čovjek čovjeka hvali, nikada ne zna je li pogodio. Zato je najpametnije da obojica Bogu zahvale.“

Što znači poslovica: „U svakom zlu ima neko dobro i u svakom dobru ima neko zlo.“?

(str. 121.) „Služavka je otvorila vrata i sva se začudila kad je vidjela onoga šarenoga Hlapića sada tako lijepo obučena. No ipak ga je odmah prepoznala, jer se ljudi ne poznaju po odijelu nego po očima. ‘Gospojice, donio sam vam obećano cvijeće’, reče Hlapić i pruži joj onu kitu maka i katarinčica. ‘O, kako si ti pošten, mali!’ reče služavka ‘i kako si sretan. (…)’ “

U čemu je najveća vrijednost čovjeka?

HORVAT-VUKELJA, ŽELJKA. 2016. HRABRICA. ŠKOLSKA KNJIGA. ZAGREB.

(str. 10.) „ ‘Neću se više voziti! Neću!’ vikao je Perica želeći sići s bicikla. Tata je bio uporan: ‘Samo hrabro, Perice. Ako su naučili drugi, naučit ćeš i ti.’ “

Kojim se riječima najbolje potiču i ohrabruju djeca kako bi uspjela ovladati nekom vještinom poput mnogih drugih.

(str. 17.) „’Stidi se, nemaš nimalo hrabrosti!’ rekao mu je tata oštro. ‘Nisam znao da si takva kukavica!’ “

Zašto se roditelji ljute kad djeci nedostaje upornosti? Koji su razlozi zbog kojih djeca olako odustaju od vježbanja u hrabrosti?

 (str. 22.) „’Ti misliš da je hrabrost potrebna samo za velika djela’, smješkala se mama. ‘Hrabrost je nužna i za sitnice: da prvi put razdvojiš ljusku jajeta, odrežeš krišku kruha, okreneš palačinku u zraku…’ Pružila mu je tavu i palačinku u njoj. ‘Evo ti, vježbaj ako hoćeš (…)’ “

Kako se stječe hrabrost?

(str. 25.) „’Pih, kao da je to nešto!’ odgovorio je Perica i uzeo tavu. Ali kao da ga je istodobno netko zgrabio za ruku. Zamahnuo bi Perica tavom, ali ga je uhvatio strah da će palačinka završiti na stropu… ili na podu.“

Što će se vjerojatno dogoditi kad se brzopleto i olako uhvatimo nekog posla?

(str. 26.) „’Vidiš da i nije baš jednostavno. Pokušaj još jedanput!’ (…) A kad je i treći put pokušao, uspio je.“

Može li se bez upornosti i ustrajnosti ovladati željenom vještinom?

(str. 29.) „’Ja mogu! Ja mogu!’ skakao je Perica veselo po kuhinji. ‘Svašta ti još možeš’, rekla je palačinka. ‘I bicikl voziti.’ (…) ‘Pa posudi od nekoga manji i pitomiji bicikl!’ “

Je li radost zbog uspješno obavljena zadatka motivacija za buduća postignuća?

(str. 34.) „Najprije je vozio dva-tri metra, onda malo dalje, a zatim se odvezao sve do ulaza u svoju kuću. ‘Odlično!’ veselio se mali bicikl. ‘Pa ti voziš!’ “

Tko se veseli našem uspjehu?